Inicijacija u svijet egzotične kuhinje uz sushi ili poke.
Još se sjećam svog prvog sušija. Izabrala sam najskuplji restoran jer sam se bojala sirove ribe.
U to se doba većina ljudi u najboljem slučaju čudila, a u najgorem zgražala nad japanskim običajem da jedu sluzavo i krvavo riblje meso. Istodobno se u mnogima, među kojima i u meni, rodilo uvjerenje da je suši test hrabrosti, inicijacija u svijet egzotične kuhinje, neka vrsta „ruskog ruleta“!
Gastronomske tendencije su poput požderuha, uvijek gladne i željne novog!
Danas, otprilike dvadesetak godina poslije, suši se prodaje u svakom boljem samoposluživanju, a nisu rijetki ni oni koji ga sami pripremaju kod kuće.
A, što je najvažnije, od skupog zalogajčića pretvorio se u jeftinu večeru za studentice koje žele zadržati vitku liniju.
Od onog mladenačkog uzleta, osjećaja egzotike i transgresije nije ostalo baš ništa. Što se tiče okusa, suši me nikada nije impresionirao. Sirova riba, rehidrirana alga i lešo kuhana ljepljiva riža ne obiluju bogatstvom okusa i da nema sojina umaka i wasabija, ne znam o čemu bih danas pisala.
U međuvremenu sam nešto naučila i o postupcima koji sirovu ribu čine sigurnom. Ako je ne kuhamo, treba je staviti 24 sata u frižidere na -20 stupnjeva, što rade restorani, ili 96 sati u kućni zamrzivač.
Moj drugi susret sa sirovom ribom bio je talijanski carpaccio od sabljarke, začinjen narančom (sokom i koricom), maslinovim uljem, kaparima i crvenim paprom. To je već bilo bliže domu, pa mi se svakako svidjelo više od sušija. I još uvijek ne razumijem zašto nije preuzeo vodeće mjesto u hladnjacima samoposluživanja umjesto sušija.
Prije otprilike desetak godina sirovu su mi ribu predložili prijatelji Peruanci.
„Ceviche, trebaš probati ceviche! To je naš suši!“
Oh, dragi Rubene, ceviche je puno, puuuno bolji od sušija, uvjerila sam ga nakon samo nekoliko zalogaja. U zdjelici ispred mene bili su komadići orade, marinirani u tzv. tigrovu mlijeku, mješavini soka od limete, čili papričice, svježeg džumbira i sitno nasjeckanih listića korijandra te soli. Osim ribe, bilo je komadića rajčice, breskve i na tanke kolutove narezanog crvenog luka.
Pripremom jednostavno, ali okusom vrlo kompleksno jelo, istodobno kiselo, slano, gorko, pikantno i slatko. I nije čudno što je peruanska kuhinja danas jedna od najpopularnijih na svijetu, a samo u Limi možete jesti u čak tri „trozvjezdana“ restorana.
Ako je sušiju trebalo petnaestak godina da od skupog specijaliteta postane jeftini „take away“, cevicheu će zasigurno trebati puno manje. Gastronomske tendencije su poput požderuha, uvijek gladne i željne novog!
Tako je ceviche već počeo gubiti bitku s novom zvijezdom – havajskim pokeom! Brojni veliki gastro sajtovi proglasili su ga zvijezdom street fooda 2018.!
Poke' bowl, nova moda koja nam stiže sa zapadne obale Sjedinjenih Država, zdjelica je salate sa sirovom ribom.
Poke' se sastoji od:
- osnove koju najčešće čine riža, kinoja ili, u laganijoj verziji, miješana zelena salata
- različite vrste ribe ili račića, koji su prethodno marinirani u sojinu umaku, ulju od sezama, kokosovu mlijeku, džumbiru
- dodaci poput rotkvica, avokada, alga, kupusa, luka, krastavaca
Još nisam kušala novost s Havaja, ali jako sam radoznala. U većim gradovima već postoje restorani koji nude isključivo poke', što na tradicionalnom havajskom jeziku znači „izrezan na kockice“!
:(Još nema komentara