Stvari koje ne treba raditi

U našoj kuhinji postoji neka vrsta produženog pulta (koji je mogao biti i malo duži), projektiran s namjerom da osim što služi za valjanje tijesta i odlaganje stvari, omogući i one brzinske zalogaje, sjedenje dok se nešto sjecka...
Nemamo mačke, jer sam čula da one izabiru dijelove stana s najpozitivnijom energijom, ali i bez nje, svi se okupljamo oko tog mjesta. Ne, ne spadamo u ljude koji ne sjedaju na kauče i ne upotrebljavaju "reprezentativne" dijelove stana. Dapače. Ali taj kuhinjski pult drag je i svim našim gostima, jer prvo sjedaju pokraj njega sudjelujući u dovršavanju jela zajedno sa mnom, ispijajući prvu čašicu vina.

Trenutno sam rekonvalescent i savjetovano mi je da budem pametna, naređeno da ne radim ništa u stilu nošenja, stajanja na nogama i slično. Sjedim za tim, sada već polako kontrolnim pultom i pravim društvo svojim ukućanima koji kuhaju. (Takva je bila početna ideja).
Čitam glasno dnevne novine, uz obavezno komentiranje i raspravu koja dolazi od mog muža koji stoji pokraj štednjaka, kuha cvjetaču i peče šnicle. Vidim preko oka kako šnicli obilno prskaju (oo dobro, stavio je poklopac!), kontrolira da se cvjetača ne prekuha. Uzima ogromnu zdjelu (za dvije male cvjetače!), nakon čega, komentirajući (nešto aktualno) donosi pripremljenu hranu. Jedemo uz uobičajen razgovor (šnicli su definitivno prepečeni), vadi cvjetaču s plitkom žlicom za miješanje salate (drugi njen pripadajući dio je ona vilica), tako da i to poduže traje (imamo dvije velike servirne žlice, ako se sjeti i okrene se, u drugoj ladici, desno). Tjera me na odmor, rasprema kuhinju, stavlja suđe u perilicu (joj, ne tu tavu, treba je oprati na ruke), ali djeluje smireno, zadovoljno, ukratko, nemam dojam da mu je teško. (Tava je inače sasvim u redu oprana, nije da kontroliram, nego vidjela sam).

Opet sam na kontrolnom pultu, živo raspravljam sa svojim sinom koji je došao na ispomoć. Odlično kuha, godinama već živi u Italiji (najviše je naučio živeći u ogromnim, starim, talijanskim studentskim stanovima gdje 5-6 sustanara složno dijele kuhinju i do kraja studija postanu savršeni gastronomi i kuhari). Majstor rižota danas priprema rižot od dugačkog, crvenog trevižanskog radiča. Priča mi o svom novom projektu, gestikulira, reže kapulu (i to bi trebalo na fine, male, ujednačene komadiće, ne tako na "krupno"). Moj muž pere (ručno, ništa nisam rekla, časna riječ) veliki ekspres lonac obilato zalijevajući na sve strane (koliko li samo curi po pultu i evo, spušta se na čistu, lakiranu bordo kuhinju, pa na pod, koji će obojica onda izgaziti... ). Smiju se zadovoljno, serviraju nam ručak, rižot je besprijekoran, pečeno meso je suho, ali...

Šefica u liku moje kćerke stiže puna obaveza, ali i želje da ispeče tortu za nedjeljni ručak. Već odavno joj ništa ne govorim, prestala sam u onom kritičkom periodu mama-kći kada mi majke postajemo oličenje dosade i sitničavosti (mana koje se strašno bojim). Gledam kako se odvijaju stvari. Vadi tortu, čeka da se malo prohladi, odvaja obruč, brzo podstavlja posebnu tortnu rešetku, okreće tortu zajedno s njom. Tada znalački odvaja zalijepljeni papir, pušta tortu da se do kraja ohladi, ventilirana sa svih strana... Onda slijedi precizno rezanje, izvrtanje, ukrašavanje... (apropo sitničavosti, mislim da ovo nije dobro i da je na najboljem putu da postane ono što najviše mrzi kod majke. Ali zar nam se to svima ne događa?).

Ne znam kako mi je pao pogled na jedan krasan, vezeni rokovnik koji mi je moja prepametna prijateljica poklonila lanjskog Božića. Na njemu piše "Things not to do". Nisam se osobito zaustavila na poruci, odložila sam rokovnik pokraj svojih kuharskih knjiga. Stvarno je divne zlatno-bordo kombinacije, onako arapski etno stil, koji tako volim i zbog čega sam mislila da mi ga je poklonila... Otvaram ga, niti jedne ispunjene stranice. Ali nikada za ništa nije kasno. Možda mi je trebao ovaj kontrolni pult, malo naknadne pameti pa da počnem ispunjavati "Stvari koje NE TREBA raditi". Prva stranica je zasluženo puna.

Želim vam, od srca, sretnu, zdravu i pametnu novu 2010. godinu!