Na istočnoj strani grada, u ulici u koju ne možete slučajno ući, nalazi se posebno zdanje, u kojem su nesreća, bolest i tuga ovog svijeta svakoga dana ispočetka poražene. To je škola za djecu s posebnim potrebama...
Na istočnoj strani grada, u ulici u koju ne možete slučajno ući, nalazi se posebno zdanje, u kojem su nesreća, bolest i tuga ovog svijeta svakoga dana ispočetka poražene. To je škola za djecu s posebnim potrebama i oštećenjima u razvoju. Njeni polaznici su u pubertetu, što njihov život dodatno komplicira, bujaju im hormoni i bubuljice, u njima se sudaraju energija i bunt, pa ipak se ne pitaju, poput većine vršnjaka, u čemu je to smisao života. Od rođenja im je u amanet dano da ga brzo shvate, smisao je u savladavanju prepreka i poteškoća,međusobnom pomaganju i razumijevanju, smisao je u sitnim malim svakodnevnim pobjedama nad sivilom beznađa.
Odvela me tamo prijateljica čije je dijete izuzetne inteligencije, prilično autistično, primjećuje ono što nitko od nas ne vidi i isključi se od svega, kad poželi. Iz te zgrade izašla sam dirnuta do srži, ganula me jednostavnost i toplina, kakvu još možete sresti na ulicama bosanskih gradova, kad se zaustavite autom u Tuzli, na primjer. Način na koji će vam ljudi pomoći, ta nevinost duha koja iz njih izvire, kod nas se eto može pronaći u ovakvoj ustanovi, u kojoj se nalaze oni naizgled manjkavi u odnosu na nas koji sebe smatramo zdravima.
Badem-torta
Zamijetila sam djevojčicu od kojih petnaest godina, od rođenja ima anomaliju na kičmi, zbog čega su joj leđa bolna i iskrivljena. Njezina je situacija tim gora što potječe iz siromašne obitelji, pa zato i stanuje u toj školi, i nema novac za autobusnu kartu da vikendom posjeti oca, koji živi sam i majku, koja se preudala, ima novog partnera i stari alkoholizam.
Odlazila sam tamo ispočetka bez Davorova znanja. To je mjesto za me postalo mjesto gdje se susrećem s onim što je istinski bitno, a neki to nazivaju duhovnošću. Ponekad sam s tom djevojčicom, koja je tek koju godinu starija od Nore samo sjedila i razgovarala, a ponekad sam joj nešto donijela. Kad sam je prvi put upitala što joj treba, rekla je ništa. Pogledala sam tada njene cipele, izgrebane od nošenja, po načinu kako je u njima hodala činilo se da su joj pomalo tijesne i upitala je da li je u to sigurna. Rekla je da bi možda trebala tenisice, jer one koje nosi imaju rupu. I tako sam idući put došla s tenisicama, kakve kupim svojoj Nori, a ona obavezno frkne na njih i upita je li bilo rozih, jer su ove ljubičaste. Kad donesem roze, upita me znam li da je njena omiljena boja svijetloplava. Ova je djevojčica uzela tenisice, obula ih pažljivo, da ih slučajno ne ošteti i kad god sam kasnije došla, makar na petnaest minuta, da je upitam kakve su ocjene i gurnem joj u ruke novac za autobusnu kartu, uvijek je na nogama imala te tenisice, koje su i nakon nekoliko mjeseci izgledale nove.
Nedavno je Nora doznala da je Bruno, u kojeg je zaljubljena, profurao sa Iskrom, koja je već imala dečka i šutnula ga je zbog Brune, znajući što Nora osjeća za njega. Dakle, život je izgubio smisao, škola je postala odvratno mjesto, hrana je izgubila okus, a učenje je ionako bilo mučenje, kojem se sada više nije mogla izvrgavati. Da stvar bude gora, Igor je odnekud iskopao Davorov cd s hitovima Idola i puštao glasno "Zbog tebe ne mogu da spaaaavam, zbog tebe više ja ne učim ko preee", a ona je za njim trčala do kupaone. Jednom ga je stigla, pa je dobio batine, a jednom se uspio na vrijeme zaključati, pa je lupala na vrata i vrištala, dok se nisam pojavila na hodniku.
Ušla sam prije dvije večeri u Igorovu sobu, u namjeri da mu objasnim kako nije lijepo provocirati svoju sestru u trenucima kad joj je teško, s napomenom da će se i on jednom zaljubiti. Prije nego što sam bilo što izustila, užasnuo me nered koji je vladao, iako je već dva puta tog tjedna obećao da će je pospremiti, a treći put rekao da je to učinio. Onda smo je pospremali skupa, imala sam dojam da me sluša što govorim, ali ga to nije pretjerano dojmilo. Onda sam otišla do Nore, koja je ležala na krevetu, nered je bio manji, ali jedva sam je natjerala da skine slušalice s ušiju. Rekla je da nema volje razgovarati i točno zna što ću joj reći, to joj baš nimalo neće pomoći. Mrzi ga, i mrzi svoju prijateljicu, pita se kakvog smisla ima život, kad nekog zavoliš, a on te toliko povrijedi, i da, nije je briga što je Božić, gadi joj se da sad mora glumiti kako se nečemu raduje.
Ok, rekla sam i pogledala po sobi, i onda mi je sinulo.
"Izvoli odabrati jednu svoju stvar, koja ti je bila jako draga, a sada ti više ništa ne znači."
Pogledala me u čudu.
"Dakle?"-rekla sam i podigla obrvu.
"Šta se čudiš, vodim vas na jedno mjesto."
Uzela je CD Britney Spears i Barbie s delfinima, s kojom se dugo kupala, a sada na suhom kupi prašinu. Igor je odabrao igricu, koju više ne igra i dodao Harry Pottera, Kamen mudraca, za kojeg laže da ga je pročitao, samo je pogledao film. Onda sam napravila Tortu od badema, s čokoladnim pudingom, bogatu i sočnu, pravu božićnu tortu, s glazurom od čokolade na koju smo bijelim slovima napisali Nikolina, tako se moja mala prijateljica zvala i nadopisali „Sretan Božić“. Djecu sam odvela na svoje tajno mjesto, gdje stvari odjednom dobivaju smisao, i bili su drugačiji nego inače, makar na jedan dan.
:(Još nema komentara