Izgrađen na živoj stijeni, svojim tamnim, jednostavnim i ispucalim zidinama koje su išibali vjetrovi i vrijeme, ukazuje na svoju drevnu ulogu. Smješten na sljemenu brežuljka, na njegovoj najvišoj koti zuri svojim tamnim i oštrim pogledom na pobrđe Učke, polje podno zidina i ono najvažnije, na ceste, odlazne i dolazne. Kad je davnih godina XI. stoljeća bio sagrađen upravo je Boljunski kaštel bio prva utvrda koju bi se ugledalo na putu prema Histriji i zadnja, koja je pratila putnike prema negdašnjoj Liburniji.
Boljun
Kućna vrata jarke zelene boje otvoriše se, a na cestu stupi sitan i poguren starčić, klimavog hoda ali još uvijek jasnog i bistrog pogleda. Osvrnuvši se lijevo i desno ode do automobila tršćanske registracije parkiranog uz kuću, otvori vrata i stane pored njih. Uskoro se zelena vrata kuće ponovno otvore i ispune likom tamnokose žene krupnoga stasa. Učas se starčić stvori do nje i pruži joj svoj lakat kao potporu. Međutim, ona ga zaobiđe, ode do automobila i sjede na mjesto vozača. On malo pognu glavu potom još jednom pogleda kuću iz koje su oboje izašli i polaganim se korakom vrati ka vozilu. Sjedne do nje i veže se pojasom. Polagano krenu i napuste okvir čistog i prekrasnog dana, gizdavog poput kakve zastave.
Cesta ostane prazna kao i kuća uz nju, bijelo obojana, zelenih vrata. Zjapeća okućnica ukazuje na samoću kuće kroz duže vremensko razdoblje; bit će da gospodari prebivaju u Trstu ili tamo negdje, a ovdje dolaze rijetko, kratko i besciljno, mahom na njegov nagovor. No možda je cilj dolaska, ma kako kratkog, udah zraka, pogled na čudesan sag pod zidinama kaštela što su ga zajedno išarale priroda i čovjek, sjećanje na miris, dodir … čežnju? Možda je jednom davno baš on, u liku djeteta, stajao pored svojih roditelja prije konačnog odlaska iz kuće i gradića, put Trsta, put Italije, put nepoznatog? Odlazak mu je teško pao, ćušnuo vreću strepnje u želudac, suze u grlo i skriven pogled prema drugoj ulici i kućici što se izdigla iznad njihove. Znao je da je ne smije i ne može zazvati jer se stidio pred ocem i materom, znao je i to da će uz malobrojne, Marija ovdje ostati. A on je nepokolebljivo vjerovao da će se kasnije vratiti, vidjeti je, posegnuti za njenom rukom… No, to poslije, dugo nije stizalo, a kad je stiglo nije se vratio već je došao u obilazak svoje očevine, u društvu svoje žene i djece. I njenih. I ništa nije bilo kao nekad. Jeli su donesenu hranu i pili doneseno piće, slušali radio na drugom jeziku pa je on svoju čežnju i onu staru strepnju pokušao umiriti uz bedeme, tamo, odakle puca pogled čini se, na cijeli svijet i do samih dvora nebeskih.
Dolje nisko, stere se polje Boljunsko, gore se tamni Učka, iza leđa sigurnost je kamenja, sa strane, na užetu čiji je kraj neka domaćica pričvrstila o kamen višestoljetnog kaštela, lepeće rublje na vjetru, a uz noge mu se motaju kvocave kokoši. Zatvara oči, udiše, sluša i voli svoj gradić
............................................................
za kojega prije ulaska i razgledavanja, stoji u kratkom opisu Turističke zajednice: niti grad, niti selo. Za mene, putnika namjernika, turista, znatiželjnika, štovatelja povijesti i ljudskih vrednota ta je odrednica blago, eto, reći ću, uvredljiva. Što bi značilo NITI grad NITI selo? Niti jedno niti drugo ili pak oboje?
Niti grad, niti selo J.W. Valvasor: Boljun
Prebacim naprtnjaču preko leđa, stegnem remenje, nogom razgrnem bodljikavu ljusku divljeg kestena, udahnem i počnem se uspinjati udesno. Za par minuta sam na samome hrptu brežuljka i idući njegovim rubom uskoro ugledam kaštel. S desne mi se strane otvara pogled na Boljunsko polje koje, u ovaj ranojesenji dan, kao da je oslikala ruka razdraganog umjetnika, onoga, koji se ne može odlučiti koje će boje staviti na paletu pa stavlja sve postojeće. S druge strane, uzidana u stijenu stoji kuća, visoka i bijela, zelenih kapaka, a do nje se nastavlja kaštel.
Izgrađen na živoj stijeni, svojim tamnim, jednostavnim i ispucalim zidinama koje su išibali vjetrovi i vrijeme, ukazuje na svoju drevnu ulogu. Smješten na sljemenu brežuljka, na njegovoj najvišoj koti (254 m) zuri svojim tamnim i oštrim pogledom na pobrđe Učke, polje podno zidina i ono najvažnije, na ceste, odlazne i dolazne. Kad je davnih godina XI. stoljeća bio sagrađen upravo je Boljunski kaštel bio prva utvrda koju bi se ugledalo na putu prema Histriji i zadnja, koja je pratila putnike prema negdašnjoj Liburniji.
U ovome je kraju čovjek našao svoje utočište prije nevjerojatnih 12 000 godina; živeći prvotno u pećinama kanjona Vranjske drage, a zbog izrazito pogodnih uvjeta i blizine šuma punih divljači, voda, kremena, kamena i pijeska ovdje se i zadržao. Siromašna ognjišta na kojima su se nalazile alatke, kosti i kamenje, školjke ali i keramika odolijevala su promjenama svih povijesnih razdoblja kako bi dočekala dane staroga Rima.
Unutrašnjost kaštela
Da motrenje bude manje dosadno....
Iako je prvotno čovjek tražio prirodna skloništa u nizinama kako bi se zaštitio od vremenskih nepogoda i zvijeri, u kasnijim su razdobljima ljudi dizali gradine na brežuljcima, štiteći svoje zajednice neprohodnošću putova, opkopima i mostovima. S tih su visina imali odličan pogled i nadzirali sve došljake, prijatelje i neprijatelje.
Boljunska je gradina nastala krajem II. ili početkom I. tisućljeća pr. Kr., a kao dokaz postojanja je ostava tri histarske brončane sjekire. Ostavu se koristilo u to vrijeme ali i mnogo kasnije, naime, kad god bi se čovjek i njegova imovina našli u opasnosti pred neprijateljem ili nepogodama, sve bi se vrijednosti i imovina jednostavno, zakopale. Zakapala se čak i hrana sve dok opasnost ne bi prošla. Ove sjekire međutim njihovi vlasnici nisu otkopali, bilo iz razloga što su poginuli u sukobu ili odselili ili zaboravili na njih. Danas se sve tri sjekire nalaze u zagrebačkom Arheološkom muzeju.
Prapovijesnog je boljunskog čovjeka zamijenio antički, blatnjave putove i vododerine zamijenila je rimska čvrsta kamena cesta podno brežuljka, a Boljun je i dalje gledao, kontrolirao, nadzirao. Cestom podno kaštela stizalo se iz Plomina (Flanona), a cijelom su je trasom motrila budna oka kaštela: (stari) Kožljak – Sv. Kvirin-(nekadašnja Stara, danas) Nova Vas-Belaj-Letaj-Paz i Boljun kao posljednji u redu, poslije kojega je započinjao neizvjesni put prema Učki. Drugi se krak ceste pružao prema Lupoglavu, Ročkom Polju i dalje prema Buzetu. Iste budne oči motrile su došljake koji bi dolazili preko Učke, pa iako je sustav dojave o pokušajima neprijateljskih ulazaka nedvojbeno odlično funkcionirao, neke se sudbine nisu mogle izbjeći. Slaveni su od kraja VI. do početka VII. st. neprestance pokušavali prodrijeti u ove krajeve i koliko im god domaći odolijevali, jednoga su dana vrata popustila i Slaveni su kao i sve divlje horde prije i poslije njih, prvo spalili, a potom naselili pitome brežuljke Boljunštine.
Pogled u plavetnilo
U vrijeme antike Boljun je živio svoj život punim plućima, a kao dokazi služe nađeni ostaci novca, različiti predmeti iz svakodnevne uporabe, keramika. Rimljani su Istru osvojili još 177. godine pr. Kr. i kao spretni pragmatici iskoristili stare prapovijesne gradine za svoje utvrde i strateške kontrolne točke, te su brojčano stanje lokalnog stanovništva povećali došljaci, rimski vojnici. Kako svojim životima tako i smrtima, ostavljajući kosti na mjesnim grobljima.
Svećenik, povjesničar i istraživač Luka Kirac (1860. – 1931.) je pronašao četiri nadgrobna natpisa iz kojih je bilo razvidno da su ispod njih pokopana tijela 4 mlada vojnika, u njihovim ranim dvadesetim godinama. Danas su međutim, ovi natpisi izgubljeni.
Iako je L. Kirac smatrao da natpisi pripadaju bizantskom dobu prevladala je teorija da su iz IV. st., iz vremena prodora istočnih Gota, prvobitno u Liburniju, potom preko Trsata i u Histriu. Danas je svakako najznačajniji (i najuščuvaniji) spomenik, žrtvenik Gaja Valerija Priska, tkalca ili trgovca tkaninama kojega je ovaj vjerojatno posvetio nekome božanstvu (kao čuvaru na putovanju ili pak čuvaru tereta?). U to su doba žrtvenici imali status kulta te se nisu smjeli oskvrnjivati, oštećivati i sl. i rimsko je pravo bilo vrlo strogo spram počinitelja, stoga je i žrtvenik vjerojatno opstao do današnjih dana. Doista je poseban osjećaj kad čovjek zastane ispred tog žrtvenika iz pradavnih vremena, pokušavajući pročitati urezana slova, a u džepu mu zazvoni mobitel.
Kao i svako drugo središte koje je prioritetno imalo vojnu ili barem stratešku važnost, Boljun nije ostavio posebnog traga urbanim vrednotama, živio je naime svoje dane prema potrebi svojih žitelja i mogućnostima vremena. Kako su upadi naroda preko Učke postali učestalijima i kako su se takvi došljaci počeli zaustavljati u novim središtima i započinjati nove živote, popustila je uloga čuvara cesta i Boljun se u kasnijim vremenima okrenuo interesima gradskog življa. Ili seoskog, svejedno, u tom, niti selu niti gradu. U vrijeme srednjega vijeka kaštel će postati središte oko kojega će se razvijati seoska općina, a ljudi živjeti svoje manje ili više burne živote, kako je već bio običaj u to vrijeme. I ništa se neće zanimljivoga izdvojiti sve do XV. i XVI. st. konkretnije do 1451. godine kada je boljunski župnik (plovan) Vicenc Frlanić započeo kronološki zapisivati događaje iz bliže i daljnje okolice. Svakako je imao novinarskog dara taj župnik, a nije mu nedostajalo ni životnog humora, njemu, za kojega se tvrdilo da je otac najmanje troje djece. Imala je ta kronika i svoj naziv, a kako drugačije nego li : Boljunska kronika. Radi se naime o glagoljskom dokumentu od samo desetak stranica i to kao dodatku glavnim knjigama računa crkvenih imanja. No, na tim su malobrojnim stranicama sabrani strahovi i strepnje građana zbog velikih bitaka i ratova koji su vođeni posve blizu, između Mlečana, Turaka, Mađara, Arbanasa, uskoka, vojski careva bečkog dvora i hrvatskih banova, njihovih osvajanja, gubitaka, pljački… nevjerice zbog klimatskih nepogoda kao one u siječnju 1541. kad: „pomreše uliki i smokvi pod Učko i v Istre“ ili pak one u travnju 1595. kad je pao „sneg velki do mora i kad ne cvetahu črešne i višne“. Vrijedni je plovan boljunski zabilježio i pojavu zvijezde repatice kao čudesne, nepredvidive i istovremeno blještavo strašne, a onda i neobjašnjivu pojavu ogromnog broja ptica koje su sakrile sunce, a puno je mrtvih palo na tlo. Kad je taj kroničar nesretno stradao od ruke neprijatelja Arbanasa 12. rujna 1612. zamijenio ga je drugi župnik, Ivan Križmanić zapisavši svoj prvi zapis u Boljunsku kroniku: „ Neverni Arbanasi požgaše vse mesto da malo hiš osta i ubiše plovana boljunskega.“ Njega će u kazivanju kasnije naslijediti treći i posljednji u nizu, župnik Bernardin Velijan i to samo jednim zapisom. Boljunska je kronika vođena do 1622. kada se ugasila i zaboravila sve do njezina otkrivanja ili dešifriranja od strane svećenika Jakova Volčića koji je tekst pročitao i prepisao na latinicu. Kasnijim čitanjima su se tekstovi mijenjali, a mijenjao se i smisao pojedinih zapisa. Na žalost, Volčićev doprinos odgonetavanju ove kronike nije valoriziran u kasnijoj znanosti da bi tek priređivač i autor knjige „Boljunska kronika“ Dražen Vlahov, prof. povijesti i dugogodišnji ravnatelj pazinskog Državnog arhiva izvršio transliteraciju (prijepis s jednog pisma na drugo) uvažavajući prethodno prijepis Volčića. Ovu je knjigu objavila 2008. godine nakladnička kuća Errata Corrige iz Poreča približivši zainteresiranima tadašnje vrijeme, ljude i događaje. I glagoljicu.
Tijekom svoga postojanja ovaj je maleni gradić doživio i svoj vrhunac i to tek u prošlom stoljeću, nekako pred sam kraj fašističke vladavine Italije. Tada je Boljun bio općinskim središtem 12 mjesta, imao je svoga župnika i liječnika, poštu, policijsku postaju, dvije škole i više gostionica. Čak su i babicu imali. Postajala je i svakodnevna autobusna linija s Pazinom i Rijekom. Imao je Boljun i svoj mlin ili malin ili vodenicu. Ne jedan već pet, kako se govorilo. Da bi pet vodenica radilo bilo je potrebno žito, a žita je bilo. U izobilju. Tada se naime počeo u ratarstvu upotrebljavati željezni plug, koji je dublje orao i kojim se lakše rukovalo. Ratari, koji su do pojave ovoga pluga proizvodili do 3 q pšenice godišnje, povećali su prinose za 3, 4 čak 5 puta. Neki i 6 puta više. Vlast je uspješne poljoprivrednike motivirala i nagrađivala, a oni su se počeli natjecati; tko će imati veći prinos pšenice i čiji će podolac (boškarin) biti ljepši. Debele i zlatne pletenice kukuruza visjele su sa stropnih greda i ležale na podu tavana ispod kojih nije bilo kao danas betonskih ploča, pa se često strepilo da će se kuće urušiti od bogatstva prinosa. U domaćinstvima se jeo do tada nezamisliv bijeli kruh, otvorene su poljoprivredne škole u Pazinu i Poreču, počelo se proizvoditi za tržište. Pojedina su gazdinstva imala po 20 krava i volova, do 100 hektolitara vina, nekoliko stotina kvintala pšenice i kukuruza… I kako obično biva, da se svako dobro kažnjava, kapitulacija Italije 1943. dovela je rat i u Boljun. Najednom je sve zamrlo, stalo, sve se okrenulo za 180 stupnjeva. Neki su poginuli, neke su komunizam i neimaština odveli u Rijeku, Trst ili dalje, a neki su životarili. Privatne su trgovine bile zabranjene, gostionice zatvorene, zadružna je trgovina snabdijevala pučanstvo oskudno, a ljudi su postali gladni i nesretni. Boljun je izgubio vodeću ulogu upravnog središta koje se preselilo u 8 km udaljeni Lupoglav, župnik je dobio osim boljunske i druge župe, obje su škole prestale s radom, a djeca pješačila do lupoglavske škole jer nije bilo autobusnih veza. K liječniku se moralo u Pazin, a i babice više nije bilo. Srušeni su mostovi, nestali su mlinovi, malini, vodenice…
Ulice .....
.... prolazi....
......tajni zakutci ....
Stol ili stolica?
Svi ti razlozi doveli su do depopulacije, osiromašenja i izoliranosti od kojih se Boljun nije oporavio nikada. Donekle se propadanje zaustavilo probijanjem tunela kroz Učku i asfaltiranjem cesta prema Labinu, Pazinu i Buzetu ali bilo je prekasno. Ono što daje život određenim mjestima su ljudi, a njih je u Boljunu od svega najmanje. Danas Boljun broji više ili manje oko 80-tak stanovnika što je malo za grad, ali dovoljno za selo. Znatiželjnike koji odluče „prekopati po boljunskom tavanu“ ne bi li naišli na što vrijedno, putem od glavne ceste prati pak miris pržene kave iz moderne pržionice koju je osnovao Boljunac iz Italije. Navodno ima dvojno državljanstvo, tamo živi, a ovdje sanjari… Živi dva života, poput poštara u boljunskoj pošti. Znalci kažu da u toj pošti radi pjesnik. Zapravo, kad je dan on raznosi poštu, a noću stvara pjesme. O stvarima i ljudima. I ljubavima.
Dragan Gortan:
Smrt zvijezde
Ima onih kojima nikad
Život ne ukrsti staze
Jedni k drugima idu
A stalno se mimoilaze
U sebi će reći: sudbina!?
(a protiv nje se ne može)
I kad im godine učine svoje
I kad im bore naberu kože
Reći će: Što će nam ljubav,
Kad od starosti tijela nam svenu?
A svaki put umre po zvijezda
Kad sjenom si dotaknu sjenu
A onaj starčić? Onaj iz bijele kuće zelenih vrata? Tko je, što je? Je li doista kao dijete otišao sa svojima u Italiju? Je li ON taj vlasnik pržionice kave? Turist možda? Ili je samo nostalgični i kratkoročni povratnik u Boljun? Onaj kojega se može nedjeljom i praznikom vidjeti ispred kaštela kako zuri prema Boljunskom polju poput kakvog stražara? Prati li u daljini vijuganje ceste ili tek svojom sjenom pokušava dotaknuti njenu?
Umag, 9. listopada 2015.
Namijenjeno odmoru i opuštanju posjetitelja
U Boljunu sam provela prekrasan jesenji dan, a priče i zapisi o njemu poslužili su za nastanak jedne posve nove priče
Literatura:
Ivan Milotić: Boljun - Ključ antičke Istre (Franina i Jurina 2007.)
:(Još nema komentara