Pogled na glagoljski natpis na crkvici Svih svetih podsjeća me na vrijedan spomen prošlosti ovog mjesta – glagoljaštvo.
Odazvavši se davne i kišne veljače 1980. godine sestrinom pozivu preseljenja u Istru, prihvatila sam novi kraj tek kao jednu od životnih mijena, slijepa i gluha za sve njegove čari. Nedostajao mi je Zagreb svojom uličnom vrevom, cviležom tramvaja, izlozima i prijateljima i nimalo nisam bila spremna za stvaranje posebne veze između sebe i novoga okruženja. Iako je moje preseljenje bilo dragovoljni čin kao da se u meni stvorio otpor prema svemu što me dočekalo. Vrijeme mi je teklo u stvaranju obitelji, radu, vrludanju između obveza i odmora. O da, izlazili bismo izvan međa ali je nedostajala spona. I tek pred nekih par godina kao da sam progledala, pa otada vidim, sve izvana i sve iznutra. Iznenađena shvatih, da mi se nesvjesno desila ljubav, da sam Istru istinski i duboko zavoljela. Mirišem je, pijem je, opipavam je, živim je. Prožeta njome u potpunosti, svaki odlazak u neki od njenih čarobnih kutaka doživljavam kao novo otkrivanje i upoznavanje.
Pred kraj ovoga kolovoza vratih se iz Dalmacije. Umom mi još uvijek prolijetale slike smokava i Kornata, a koža mi bila gruba i slana, i mirisala na Murter. Preostao mi je još jedan dan godišnjeg pa kako je u petak Z. trebao poslovno u Gologoricu, bezobrazno mu se prikrpah.
Kolovoške kanikule (rječnikom S. Šnajdera) nalegle nad Istru, a nas dvoje ušli u mjesto baš u vrijeme sunčeva zenita. U prohladnoj prostoriji studija dočekuje nas D. Iako obojica naslućuju da bih najradije ostala uz njih, hladovine radi, velikodušno mi pokloniše sat vremena za obilazak mjesta. D. mi na brzinu nabraja sve vrijedno što se ovdje može vidjeti, upamtiti, zabilježiti. No dobro, zbog toga sam i došla, oboružana foto aparatom, tic-tac bombončićima, vlažnim i suhim maramicama i kao što sam navela, sa željom za još jednim otkrivanjem i upoznavanjem.
U Gologorici sam prvi puta. Vani, na trgu, osvrćem se lijevo pa desno te određujem plan kretanja. Kako je D.-ova kuća baš u centru mjesta krećem prvo na lijevu stranu, prema groblju, kao početnoj točki iako tamo zapravo sve završava. Putem me u potpunosti obavija spoj mirisa suhe zemlje i staja. Ne susrevši putem ama baš nikoga već za desetak minuta sam u maloj udolini. Predamnom tipično seosko groblje, a visoki i tamni čempresi koji ga okružuju kao da odaju počast onima koji će vječno ostati pod kamenim pločama. Pogled na glagoljski natpis na crkvici Svih svetih podsjeća me na vrijedan spomen prošlosti ovog mjesta – glagoljaštvo.
Kasnijim razgledom nedaleke župne crkve sv. Petra saznat ću da je prvotno na tom mjestu bilo groblje, a na sredini groblja mala crkvica. Ispred nje smokva, iza brijest. I baš je sa ovoga mjesta pop Mikula Gologorički pradavne 1275. godine
krenuo put Istarskog razvoda. O tom smo vrijednom spomeničkom dokumentu nekada kao brucoši Pravnog fakulteta morali bubati podatke, koji su mi tada bili daleki i predznanjem i razumijevanjem. Istarski razvod, Istra, glagoljaši, kunfini (kameni graničnici)…. sve nepoznato, gotovo pa egzotično, a evo me danas kako stojim ovdje na tom povijesnom mjestu i najednom, razumijem. Zamišljam scenu.
Hladovinu. Pod smokvom se okupili feudalci, gospoda, a pod brijestom, udaljeni,
predstavnici istarskih komuna. I jedni i drugi vijećaju i određuju zemljišne međe. Iako se još sjećam da se riječ „razvod“ odnosi na određivanje međa stupanjem na posjed, u Prinosima za hrvatski pravno-povijesni rječnik, autora Vladimira Mažuranića (Zgb 1908-1922) saznajem narodni izvor riječi: „…učiniti i stvoriti razvode; biti na razvodeh; znati pravdu i razvode; na tom bregu staju se tri razvodi od kunfini i tako se razlučuju…“ (str. 1235). Istarski je razvod zapravo listina o utvrđivanju međa ili razvoda između pojedinih mjesta u Istri, nastala u 14. st. u tri redakcije: hrvatskoj, na staroj čakavštini, njemačkoj i latinskoj. Original nije sačuvan, a jedini hrvatski prijepis, pisan glagoljicom potječe iz 16. st. Kako su činu utvrđivanja uz feudalce sudjelovali i glavari hrvatskih općina u Istri (župani i suci) Istarski je razvod doista važan argumenat o hrvatskom etničkom karakteru srednjovjekovne Istre. Jedan od notara, zadužen za hrvatsku verziju bio je pop Mikula, plovan Gologorice, o čemu stoji zapis na župnoj crkvi. Doista dojmljivo.
Obilazim crkvu pa krećem u suprotnom smjeru, prema ulazu u Gologoricu. Putem susrećem jednu od mlađih stanovnica koja me upućuje najbližim putem prema značajnom srednjevjekovnom spomeniku sakralne kulture, crkvi Blažene Djevice Marije kod Lokve. Da je crkvica sagrađena davno dokazuju i freske nepoznatog pučkog majstora iz 1400. godine. Na žalost, oba su gologorička sakralna objekta zatvorena i nije bilo moguće izbliza razgledati freske. Barem ne ovoga puta, no ne sumnjam u svoj povratak. A pitanje zašto „kod lokve“, jednostavno je objasniti time da su nekada lokve (mlake, bare) imale ogromnu važnost za suhu i poroznu istarsku zemlju kao i napajanje stoke.
Dodijeljeni sat vremena je gotovo pri kraju te se stadoh vraćati na trg.
Na udaljenosti manjoj od 200 metara prolazim kroz Vela vrata koja su nekada služila kao glavna vrata kroz koja se ulazilo u centar mjesta. Dakako, u srednjem je vijeku mjesto bilo opasano i opkopom pa se u njega ulazilo preko pokretnog mosta. Južna vrata nisu sačuvana, a danas ionako ne bi, osim povijesne ni imala svrhu.
Na trgu tek grupica djece za koju pretpostavljam da su i sva mjesna djeca. Čula sam naime da gologoričkoj četverogodišnjoj školi prijeti zatvaranje radi smanjenog broja školaraca. Slušajući njihov melodiozni istarski govor oduševila me pomisao kako je doista vrijedna navika ovdašnjih roditelja da djecu prvenstveno uče materinjem govoru. Na trgu sam i vani me čekaju moja dva muškića znakovito bacajući pogled na satove.
A ja sam svoj usmjerila upravo na kuću ispred koje stoje.Palača De Franceschijevih (casa De Franceschi) gologoričkih feudalaca koji do ukidanja feudalnih odnosa ostaju vlasnicima mjesta (feuda). Povijesna vrednota iz 1711. godine sa obiteljskim grbom i reljefom Isusa Krista u kojoj sad stanuje naš D. sa svojom obitelji. Iako se isto prezime (loza) susreće i na dijelovima Umaštine, za ove se De Franceschijeve smatra da su rodom iz Karnije. Naročiti je procvat obitelj doživjela u vrijeme 18. i 19. st. kada je postigla utjecaj i moć širenjem zemljišnih posjeda i ulaganjem u ratarstvo i stočarstvo za što je ovo područje idealno. Gologorički su De Francescshi također iznjedrili utjecajne pripadnike klera ali i liječnike, javne bilježnike, vojnike, a neki od njih, kao primjerice Carlo, Camillo ili Gian Pietro zauvijek su ostali utkani u povijest Gologorice.
Do dolaska na trg svoje sam vrijeme iskoristila i za ulazak u neke od staja uz glavnu cestu, bacila pogled na divne i plahe konje, preobrativši se na trenutak u „šaptačicu konjima“. Ljepotani bijele i crne dlake gledali su me neko vrijeme, a onda čuvši moj umirujući šapat nastavili gozbu sijenom.
Gologorica, iako maleno mjesto, posjeduje svoju povijesnu vrijednost i bogatstvo. Naseljena još u prapovijesno vrijeme, kasnije gradina, spominje se još 1102. godine kad je već sjedište feuda.
Uz spomeničku i povijesnu vrijednost posjeduje i ljepotu urbane cjeline kao i ljubav Gologoričana koji kažu da nikada ne bi iz nje otišli. A da je tome odista tako svjedoči i jedan moderan „spomenik“ kao oda ljubavi.
Naime, u vrtu jednog od gologoričkih umirovljenika (druga kuća uz župnu crkvu) pogled mi je obuhvatio minijaturnu repliku Gologorice u stilu pučke graditeljske naive.
Sve na jednom mjestu, na samo par kvadrata. Župna crkva sa „pravim“ zvonikom građenim izvan crkve, crkva BDM kod Lokve pa i crkvica Svih svetih, kuća sa šternom, Vela vrata pa čak i kažun čiji su originali zasigurno u poljima uokolo. Zapodijevamo razgovor, a on mi nudi besplatan razgled i fotografiranje. Sa smiješkom pratim kako pomno vraća kamen, kojeg su izvrnuli njegovi, eh, nisu praunuci, već nešto kao pranećaci, na njegovo mjesto uz kažun. Pogled mu miluje svaku od građevina dok mi tumači kako ih je i koliko vremena gradio.
Na kraju mi daje dopuštenje da opišem njegovo djelo ali mi u šali priprećuje prstom i kaže, neka računam s time da njegova mini Gologorica, odnosno niti jedna građevina, nemaju ni lokacijsku ni građevinsku dozvolu. Ozbiljno obećajem da priča neće stići u resorno ministarstvo i da sigurno neće biti rušenja.
Odlazimo u drugi dio vrućeg dana put Cerovlja čijoj općini Gologorica i pripada.
U mojim se mislima, iza mojih leđa sa štropotom spušta pokretni most i zatvaraju Vela vrata. Do druge prilike i druge posjete.
(Umag, 19.kolovoza 2011.)
:(Još nema komentara