U kamenom gnijezdu Kožljaka

"Na konak me je primio. - Sad sjedi
Spram mene. S'jed. Pun borâ. - „Velečasni,
Sami ste. Uvijek tu. A u čas kasni,
Ko ovaj, da l' vas mrak i muk taj ledi?“
-„Ne“ - „Al' ta pustoš! Pod tim zidom starim!
Taj stol, bez druga! Gričevi ti sivi!“
-„Ja nisam sam. I znam kako se živi
Sa mrtvim ljudima i sa mrtvim stvarim“.
I on mi o svome djetinjstvu priča,
O Rimu i o sjaju Vatikana,
O davnim zgodam trošna samostana
Na Ćepiću, o vrtiću sred griča.
I glas mu zvuči pun, i uv'jek slađe.
Stas mu sve viši. A lice … sve mlađe

(„Kožljački župnik“, Eterika, Zagreb, 1947.)

Tako ga je, tog  vremešnog velečasnog, doživio pjesnik koji je nekad davno učiteljevao u jednom od istarskih gradova. I koji je očito osjetio ledenu ruku samoće gore, na kožljačkoj stijeni kad je pohodio župnika Kraljića. I kojega župnik očito nije uspio uvjeriti kako ga ne plaše ni ledeni vjetrovi, ni samoća, ni blizina groblja. Zapazio je tek onaj trenutak kad je velečasnom zasjalo lice pri sjećanju na djetinjstvo i mladost. I kako su mu bore i zgrbljenost nestajale, a sjaj mu ispunio zjenice blijede od mrene.

„Ovdje gore, u toj samotnoj i ledenoj pustari mogao je opstati tek onaj kojega nisu napustila niti sjećanja niti Bog,“ nadao se Vladimir Nazor, pjesnik u pohodu.

A po odlasku pjesnika, župnik se vratio svojem carstvu samoće i šuštanju stranica knjiga koje je teškom mukom čitao pri slabome svjetlu i oslabljenom vidu. Gotovo da više nije imao ni pastve ni crkve kao niti utjehe za one malobrojne. No, utjeha je ovdje bila ionako nepoznat pojam, naročito davnim stanovnicima Kožljaka, feudalcima koji su bijesni zbog izoliranosti i nemogućnosti promjena, sami sebe odredili svemirom zbivanja. Krojili pravila do krajnje izopačenosti. Neki od njih bili su istinski čudaci i otpadnici, koji bi onda, ljušteći sa sebe godinama i desetljećima slojeve ljudskosti, postajali nepoznatima i sebi samima. Njima nije trebala utjeha.

Listao je župnik uvelim prstima zapise i kronike razmišljajući kako se ljudi kroz stoljeća zapravo ne razlikuju. Daj im novac i daj im moć i oduzeo si im sve ono što čovjeka čini čovjekom. Ako je poklonjeno još i umotano u divlju pustoš kao što je ova kožljačka, onda se možda i nije zapravo radilo o ljudskim stvorovima, m-da.

A gdje to Kožljak treba tražiti?

Iznad plodnog i uređenog Čepićkog polja, uz cestu koja vodi od Vozilića do Šušnjevice (i dalje prema Lupoglavu), na jednoj od osebujnih okomito-stršećih gromada, na samim skutima Učke gore, smjestio se kaštel Kožljak. Ili Kožlak. Ili Kozljak. Ili Wachsenstein. Etimološki, hrvatski naziv u novija vremena upućuje na zaklon koza koje bi se uspinjale visoko u potrazi za jestivim grmljem, a onda i sklanjale pred nevremenom koje bi praskalo u toj vrleti, dok njemački u slobodnom prijevodu, upućuje na glagol wachsen (rasti) i imenicu stein (stijena) odnosno rastuću ili okomitu stijenu. Najstariji pak naziv Castrum Iosilach (Gosilach)  po prvi se puta spominje još početkom XII. st. (1102.) u darovnici akvilejskom patrijarhu kojemu je svoja imanja u Istri darovao markgrof Ulrich II. (pazinski). Također, starija tumačenja etimologije imena ovoga kaštela idu upravo u pravcu riječi Castrum.

Ostaci crkvice sv. Hadrijana

Danas je od kaštela preostalo tek nekoliko hrpa kamenja uz ostatak zida, razrušena romanička crkvica posvećena svetom Hadrijanu ili Jadriji (Andriji), zaštitniku mesara, kovača, pivara, glasnika, krvnika, tamničara i vojnika, rekli bismo, zanimanjima toga doba. I usput rečeno, jedina u Istri posvećena Hadrijanu mučeniku.

Uz ruševno kamenje i ostatke crkvice, podsjetnik na davne živote su i stube uklesane u tvrdu, živu stijenu. Uske i strme, a zimi i za vrijeme magle i kiše vjerojatno opasno klizave. Na prvome zavoju kojim se puteljak uspinje prema ostacima kaštela posjetiteljevo će oko zamijetiti egzotiku i raskoš palme i ostatke malenoga gaja lovora. Puteljak je strm i teško prohodan pa se čovjek današnjice, gotovo srastao sa stolicom uz kompjutor, brzo umara i dok plitko dišući odmara pluća i vruću glavu pogled prema dolje doista je vrijedan uspinjanja.

Nije čak ni teško zamijeniti sadašnje Čepićko polje, Čepićkim jezerom što i jest bilo sve do 1932., a kad se nakon kratkog odmora i nastavka uspinjanja strminom najednom nađe na malenom platou, čovjek shvati da je mjesto nekako posebno. Sad kao i nekad. Utone u  zelenilo šume u kojoj se teško razaznaju ostaci zidova bedema i kula stopljenih u istu zelenu nijansu, potom ga obavije miris lovora i raslinja, sladak miris cvijeća, začuje udaljeni lavež nekog psa, čuh povjetarca, osjeti mir, dozove sjećanja ….

Ostaci zidova kaštela poput demona

Sjećanja na sve gospodare ovoga divljeg kamenog gnijezda, koji su ostavili pečat svojih osobnosti. Manje-više. Neki doduše i vlastite glave.

Mjesto oko kojeg se razvija ova priča u doba prethistorije je bila gradina koju je podigao davni ilirski  (histarski) predak tehnikom slaganja kamena na kamen kao zaklon sa sebe i stoku. Potom je od nekuda pristiglo i doba feudalizma, gotovo neprimjetno jer se u jednostavnom načinu života stanovnika malo toga promijenilo. Da nije bilo došljaka, tko zna bili itko znao da su se stvari promijenile? Ipak, gradinu je smijenio pravi srednjovjekovni burg, opasan kulama i bedemom. Doduše manjih dimenzija, odnosno tolikih koliko su dozvoljavali prirodni gabariti. Akademik Fučić će prilikom jednoga razgleda zaključiti na temelju svojih iskustava da je burg zauzimao dva prirodna platoa; niži, u funkciji ulaznog dvorišta iz kojega se onda kroz vrata ulazilo u manje dvorište zaštićeno kulama, a iz njega se stubama uspinjalo na viši i veći plato na kojem se i stanovalo. Okolo burga je bio podignut bedem čiji su rubovi doticali živu stijenu. Za razliku od burgova u nizinama ovome nije trebala zaštita u vidu opkopa i pokretnog mosta jer se smjestio na nepristupačnome mjestu i na dovoljnoj uzvisini kako bi neprijatelj bio uočen na vrijeme. Ispod zida sa zapadne strane, uklesane opet u stijenu, su uske stube koje vode do manjih gospodarskih nastambi i do spomenute crkvice sv. Hadrijana. Tim se stubama i danas uspinje kako bi se razgledalo ostatke kožljačkog kaštela i kako bi se možda i priča doživjela. Vlastita jer nema vodiča te se uči na licu mjesta. Onoliko, koliko nekome dopušta ranija informiranost i još više, razigranost mašte.

Vjerojatno da je ovdje malo toga bilo na raspolaganju bivšim gospodarima. Nije to bio velebni dvorac s plesnim dvoranama, parkovima i perivojima. Ovdje se interes racionalno morao oblikovati i usmjeravati onome što je priroda imala u ponudi. Lov, ribolov, jahanje i lutanje okolinom. Kontrola rimske ceste Flavie, možda pokušaj stvaranja malenoga vrta umjesto perivoja, sadnja lovora umjesto raskošnih stabala. Možda, jer bi ionako sve ubrzo podivljalo. I tako od jeseni do proljeća, od ljeta do zime. Surovost mjesta oblikovala je surove ljude iako se Kožljak nalazio u okruženju gizdavo-bijelog biskupskog Pićna na zapadu, pitomog feudalnog Kršana na jugu, obrađenih polja na sjeveru i Učke na istoku. Prekrasan kraj no, osama i  divljina  života osudile su feudalne gospodare na slušanje fliskanja jezerskih valova između mulja i šaša ili meket koze zaostale u kakvoj guduri. Nade i želje su se vremenom smanjivale sve do puke elementarnosti. Živjeti i preživjeti bez puno zanovijetanja, prenemaganja i cifranja. Tu se naime nalazio kraj jednog svijeta. Ili početak drugog?! Granica, za koju je netko odredio da bude upravo Raša, rijeka što je izvirala iz mutnog i močvarnog Jezera. Granica do koje su se sterala carstva, rimsko, njemačko…. i  iza koje je počinjala Liburnija. A kašteli bi, kao ovaj kožljački, boljunski ili belajski, svjetlucali poput očiju divljih planinskih stvorova. Čuvali cestu…

Dolje su bili zemljoradnici ili pastiri, a na vrhu, u burgu, u toj kako kažu kamenoj jazbini, feudalci. Tvrdi, nesmiljeni, bez imalo mašte, radosti i praštanja. Feudalci, da, ali zapostavljeni i nižeg interesnog ranga, daleko od Dvora i na samom rubu Carstva te se nisu bog zna kako ni razlikovali od svojih podanika; dijelili bi naime isti smrad ovčjeg loja i koza, jezerskog mulja ili znoja koji bi im izbijao nakon kretanja kamenim visovima.

Gospodari su se u tom kamenom gnijezdu mijenjali kako su nalagale prilike ili slučaj izranjajući nenadano i doslovno iz magle i dima od spaljenog drva. Kmetstvo je upoznalo senjske Moysese (Mojsijeviće), ćudi Nikolića - Wachsensteina, protestantizam obitelj Barbo, Auerspergove … i svi su oni bili isti. Uglavnom. Pa iako su neke stvari i navike bile strane kmetu, nisu nastranost i okrutnost jednoga od njih, Josipa Nikolića ili Wachsensteina kojega su mogli kriomice pratiti pogledom dok bi se vraćao iz lova, ili se kretao isključivo u društvu onih koji su mu odredili život. Konja i pasa. Onih istih pasa koje je volio valjda više od ljudi pa je, kako je pričao puk, primorao vlastitu ženu, plemenitašicu, da svojim dojkama othrani njegovu jednako plemenitu štenad. Predmet njegova obožavanja bili su i konji, a kad mu je uginuo miljenik naredio je pokop i počasti kao da se radilo o ljudskom stvoru. Zvonila su pogrebna zvona, molilo se za pokoj duše….. Oni gore i oni dolje. No, ne samo zbog osjećaja da se radi o vražjim poslovima već i radi nametnutih censusa, desetina, otimačina djevojka iz sela, nemoći i poniženosti, oni dolje su mu došli glave. Priče pričaju da su se 1574. seljaci konačno zbili, krenuli istim uskim stubama gore u kameni log i umorili tu  ljudsku Sotonu (Valvasor: „ …. kad se s kožljačkog grada gospodska crv cijedila do Jezera).

Ranije, u prvoj polovici 15. stoljeća zahvaljujući rodbinskim vezama, Kožljakom su gospodarila senjska gospoda, tri brata Mojsijevića koja su bila u službi krčkog kneza Frankopana, no kako su vremena bila takva da je uvijek trajao neki od ratova, dva brata su izgubila glavu u boju s Turcima, a preostao je treći, Martin Mojsijević. Bio je vrlo spretan diplomata te je od habsburškog dvora uspio ishoditi kako povjerenje tako i investiranje u kaštel koji će dobiti stratešku važnost na južnoj granici Carstva. No, bez obzira na nove momente, dokumenti toga vremena opisuju kako je knez Ivan Frankopan dva puta doslovno opustošio kožljački kaštel, a jednom je prilikom  i zatočio Martina na posjedu te se ovaj nije smio s njega udaljavati. Danas bismo upotrijebili pojam „kućnog pritvora“ ili „stavljanja u red“ zbog političke nepodobnosti, podaničke odmetnutosti ili nečeg trećeg. Kmetstvo bi mu se smijalo samo da je smjelo. I da je lakše živjelo, za razliku od svojih gospodara koji su u životu dobivali, gubili, dobivali… bili čas gore, čas dolje, spretni u „dočekivanju na noge“ poput mačaka. Upravo u jednom od tih trenutaka, iskoristivši svoje umijeće diplomacije, Martin je tada već propalom knezu Frankopanu ponudio sklonište, a onda za njega posredovao na Dvoru. Kneginja Frankopanka, žena kneževa, oporukom je Martinu za zahvalnost ostavila 400 mletačkih dukata što nije bilo malo. Martin je kao sposoban mešetar znao ulagati novac pa je za njegova vremena kožljački kaštel doživio pravi procvat. Pridodao mu je susjednih posjeda do Veprinca i Boljunskog polja i k tome dodao kmetska selišta s druge strane Jezera. Bavio se unosnom prodajom drveta kojim su obilovale šume kao i sijenom sa sjenokoša rodnih polja u podnožju. U dokumentima se može pročitati: „  1491 obeća se Kobaičić dati do dni 20 oktebra 4 pasi drva. Ako ih ne da, daje gospodinu Martinu Mojsijeviću pod duple ča bi stratil terajuć i put da plati…“  (platit će M. Mojsijeviću dvostruko, a što bi utrošio utjerujući dug). Kupaca je itekako bilo, uglavnom stranaca (najviše Mletaka) koji bi dolazili po drvo te bi ga morem odvozili iz plominske luke. Za ogrijev ali još više, za gradnju. O tome je kroniku vodio jedini pismeni čovjek toga vremena i okruženja, a tko drugi nego li pop glagoljaš koji je ovdje misio. Uz to je bio i računovođa, notar i kapelan. Po potrebi. Na Jezeru pak, s druge strane, imali su svoj samostan i crkvicu Pavlini koji su se bez obzira na svoju glavnu zadaću na ovome svijetu, biti sponom između Boga i vjernika, ponašali itekako poduzetnički. Moglo im se, legalno su darovnicama pripajali samostanskom imanju nove parcele, dali sagraditi mlinove za žito, pilane na vodeni pogon za piljenje dasaka, stupe za sukno. Moglo im se, iako im je tadašnji kožljački gospodar, Martin Moyses neprestano prigovarao. Bit će da mu je smetala konkurencija ili se radilo samo o jalu, tko zna, ali se zna da su Pavlini na dvoru Friedricha III. zatražili i dobili podršku na način da je car prisilio  Mojsijevića da samostanu pruži ruku mira. I to onako kako se radilo u to vrijeme, darovnicom. I svi su bili, ili morali biti, zadovoljni. Samostan se namirio povećanjem imanja, ujedno se riješivši „dosadne muhe“, a knez si je zajamčio trajnu uspomenu time što je pokopan pod kamenim podom samostana. No, niti mu to nije bilo posvema zadovoljavajuće, zahtijevao je on i grb, ornamente, vitice, htio je ali je dobio samo jednostavan i grub glagoljski epitaf. Majstora za vitice i fine ornamente ovdje, u tom priprostom kraju, nije naime bilo. A kad je jezero isušeno i pavlinski samostan propao, posmrtni ostaci kožljačkog gospodara Mojsijevića preneseni su u Belaj (posjed obitelji Barbo, kasnije i Auersperga, istih onih koji su bili i gospodari Kožljaka). U prizemlju dvorca je kapela sv. Henrika Kralja, s nadgrobnim pločama plemićkih obitelji iz Kršana, Kožljaka i Paza donesenim u Belaj iz crkve sv. Marije na Čepićkom jezeru. Sve se to danas ne može razgledati jer se posjed Belaj nalazi u privatnom vlasništvu jednog Rusa pa iako se nalazi u registru spomenika kulturne baštine još uvijek je zatvoren za javnost. 

Kaštel je mijenjajući gospodare propadao godinama te iako je danas dio Parka prirode Učka premalo se toga može vidjeti. Šteta, velika šteta jer je primjerice kršanski kaštel u mnogo boljem stanju pa se i sada obnavlja kao i kašteli: Pietrapelosa, Momjanski, Dvigrad …

Ispod ostataka kaštela ima života

U  Kožljaku i o Kožljaku može se samo maštati, razmišljati, zamišljati. A kad kažem Kožljak, onda mislim na stari jer u novome Kožljaku, onome ispod ceste, buja neki novi život i nema se vremena za snatrenje. Pa i kamen, koji se odlomljen od ostataka kožljačkog kaštela skotrljao na cestu biva odbačen preko njezina ruba, gdje ga je odbacio kotač ili nečija nestrpljiva noga kao da nikada nije bio dijelom nečijeg života.

 Umag, svibanj 2016.

Pomoćna literatura:
1.Branko Fučić: Iz istarske spomeničke baštine, II.  (MH Zagreb, 2006.) str. 49-50, 355-364
2.Franina i Jurina: Istarski kašteli (Reprezent, 2006.) str. 12-13
3.Ante Šonje: “Putevi i komunikacije u prethistoriji i antici na području Poreštine“ (IKD „J. Dobrila, Pazin 1991.) o izvorima, napomena br. 157