U obranu hrane

Po običaju, i ovog sam ljeta kofere napunila knjigama. Kao da se nikad nisam ni riješila obavezne školske lektire. Među klasicima i mladim piscima, našla se i jedna o hrani, zapravo dvije, autora Michaela Pollana, inače profesora novinarstva na kalifornijskom sveučilištu Berkeley. Nisam ih mogla propustiti budući da me već mjesecima gledaju kroz izloge svih većih knjižara i sa stranica kulture svih važnijih novina. Jedna na koricama ima otvorenu mahunu graška i zove se "Food Rules", a druga, pod nazivom "In Defense of Food", glavicu salate. I uopće, uz Pollanovo ime ili sliku uvijek stoji bunt mrkvice ili rotkvica, vezica peršina, dvije prepolovljene rajčice. Dakle, Pollan je bio moj čovjek za ovo ljeto.

Podozriva prema uobičajenim američkim knjigama o "umijeću" života, od toga kako biti uspješan na poslu, kako odgojiti male genijalce, kako putovati, kako zaraditi milijun dolara, kako vjerovati u Boga, nisam previše očekivala od jedne od stotina knjiga o tome kako ostati zdrav, mlad i sretan, jedući odgovarajuće namirnice. Ali, moram priznati da me je simpatični, proćelavi Pollan iznenadio. Već na prvoj stranici knjige "In Defense of Food", u nekoliko riječi otkriva svoju jednostavnu filozofiju, koja glasi "Jedite hranu". Ne previše. Uglavnom biljke. Hm, to mi se baš svidjelo! Nije u meni izazvalo uobičajeni osjećaj krivice, ni panike, ni neadekvatnosti. Naprotiv!

Jer često mi se čini da smo danas sve zbunjeniji da li je hrana koju kupujemo, spremamo i jedemo dobra za nas. Vremena kada smo se hranili iz potrebe, slijedeći svoj instinkt, vrt ili okus su davno prošla. I najvjerojatnije nema povratka. A kako Pollan piše u svojoj posljednjoj knjizi, upravo nas je sveprisutno trojstvo, koje čini prehrambena industrija, plus znanost o nutricionizmu, plus novinarstvo, učinilo nesigurnima. Svi razmišljamo i kupujemo hranu koja se predstavlja kao rješenje naših, uglavnom manjih, zdravstvenih problema, obećava nam mladost i ljepotu. Nema sumnje, volimo namirnice koje posjeduju "dobre" sastojke poput antioksidansa, vitamina, vlakana, dobrih masnoća, probiotika. Često znamo više o njima, negoli o tome kako se, na primjer, čisti grah, priprema juha ili pere salata.
Kaže Pollan da to znači da smo upali u glavnu klopku ili iluziju nutricionističke ere. I nudi nekoliko savjeta kako ih se riješiti. Ili barem pokušati.

• Ne jedite nešto što vaša baka ne bi prepoznala kao hranu.
• Izbjegavajte proizvode koji sadrže više od pet sastojaka.
• Hrana koja se na svim jezicima jednako zove nije hrana (tipa Pringles, Big Mac itd).
• Najbolje je jesti ono što stoji na jednoj nozi (gljiva ili biljka), nakon toga ono što stoji na dvije (perad) i na kraju ono što stoji na četiri (krave, svinje, ovce).
• Ne jedite za doručak žitarice koje mijenjaju boju mlijeku.
• Izbjegavajte hranu koja sadrži corn syrup.
• Izbjegavajte hranu koja "glumi" da je nešto drugo (imitacija maslaca, lažni zaslađivači).
• Jedite sav junk food koji želite, ako ste ga sami pripremili.
• Kupite manje tanjure i čaše.
• Uzmite normalno veliku porciju i nemojte se vraćati po još.
• Jedite sve što dolazi od biljaka, ali ne i ono što glumi biljku.
• Ostavite nešto na tanjuru.
• Što je vaš kruh bjelji, to je smrt bliža (poslovica).
• Ne podcjenjujte male, masne ribe, jer nizozemska poslovica kaže "što više haringa, to manje doktora".

Duhovit i stilski nepretenciozan, Pollan ne želi biti svrstan u seriju propovjednika fanatično uvjerenih da znaju kako treba živjeti. Nakon što objašnjava kako Amerikanci, a usudila bih se dodati i Europljani, slijede Kinezi, nisu opterećeni hranom, već prehrambenim vrijednostima, ironično zaključuje da pate od ortoreksije, "nezdrave opsesije za zdravom hranom". Jedan od njenih najekstremnijih izražaja svakako je margarin. On je primjer za namirnicu koja je stvorena u laboratoriju i kojoj se po potrebi dodaju vitamin A, pa vitamin D, obogaćuje dobrim kolesterolom, oduzimaju kalorije i, uopće, kroji ga se kao da se radi o haljini koja mora odgovarati modnim trendovima.

Po Pollanovom mišljenju živimo u eri nutricionizma. Osjećaj krivice postao je jedno s osjećajem užitka koji hrana pruža. Sjećam se moje prijateljice, koja je izjavila da što joj se hrana više sviđa, to više deblja. Kratko i jasno. Preplavljeni reklamama, novinarskim člancima, liječničkim savjetima, nemoćni smo da pobjegnemo od hrane koju smo podijelili na dvije osnovne i sveprisutne kategorije: dobru i lošu. Ali što je još interesantnije, u našim se potrošačkim košaricama i tanjurima odvija rat za "dobru" reputaciju, na primjer, bjelančevine protiv ugljikohidrata, pa obrnuto, pa bjelančevine protiv masti, pa obrnuto. Prevedeno u naše diletantske okvire, u jednom časopisu piše da je kava dobra za bubrege, a u sljedećem da je loša kod anemija, u jednom da su integralne žitarice dobre za probavu, u drugom da sprječavaju apsorpciju kalcija. Ili sam nešto krivo razumjela?!

K vragu, ponekad poludim od svih tih silnih savjeta koji skaču jedan drugome u - usta! Zbog toga se trudim što duže zadržati u mislima Pollanove riječi kako "zaboravljamo da je tijekom povijesti čovjek jeo iz brojnih razloga, koji nisu samo biološke prirode. Hrana je užitak, zajedništvo, obitelj i duhovnost, ona definira naš odnos s prirodom i izražava naš identitet. Sve otkako ljudi dijele objede, hrana je postala dio kulture, jednako kao i biologije."
Živio Pollan, moj čovjek za nadolazeću jesen!