Pripremale su se kao samostalno jelo, najviše u obliku čuvenih umaka ili "šalša" koje su se jele uz kuhano meso ili se začinjala tjestenina, pa je "pašta na pomidore", bila osnovno jelo sirotinje.
Rajčice su valjda najveći simbol Mediterana i ljetne prehrane - kada imamo rajčice u frižideru ili na polici, u hladovini, gdje polako dozrijevaju, nećemo ostati gladni. Tako se oduvijek razmišljalo u ovim našim krajevima, osobito pored mora. Cijelog života su nam na upit - što ima za jesti, odgovarali - ima pomidora.
Pripremale su se kao samostalno jelo, najviše u obliku čuvenih umaka ili "šalša" koje su se jele uz kuhano meso ili se začinjala tjestenina, pa je "pašta na pomidore" (u Italiji pasta al pomodoro), bila osnovno jelo sirotinje. Narezane i miješane sa slatkom, crvenom kapulom, paprikama i krastavcima temeljna su ljetna salata (u Grčkoj se dodaje i izvanredna feta i cijela zemaljska kugla naručuje "grčku salatu"). Nekima su najbolji pratilac dalmatinskog pršuta i to samo narezane i posute krupnom morskom solju. U svakom slučaju one su nazaobilazni dodatak - začin mnogobrojnim jelima.
Talijani imaju zgodnu uzrečicu za ljude koji se posvuda guraju i žele biti svepreisutni - "come pomodoro", značilo bi, da su poput rajčice koja se stavlja u svako jelo, jer na Mediteranu je to odista pravilo. Možda ne samo na Mediteranu. Sjećam se naime teških vremena ratne zime u Sarajevu, kada su naši gladni prijatelji na upit što bi najviše željeli da im pošaljemo, kazali - nešto crveno, da barem podsjeća na paradajz ...
Sjećam se svojih ljetovanja kod dide na otoku kada bi me poslali u vrt iza kuće da u malom krtoliću naberem "pomidore" za salatu. Kada bi ih se otkinulo od peteljke i tek malo dotaklo lišće, mirisale su jakim, koncentriranim mirisom, jer nikada nije bilo vode za njihovo napajanje. Dovoljno je bilo samo malo ih obrisati o dječju suknjicu i tada zagristi u njihovo slatko, mirišljavo meso koje je bilo toplo, puno sunca. Jeli smo ih, kao jabuke, kojih na otoku nije ni bilo. Nezaboravni su mirisi i okusi salata od rajčica, koje su se miješale s rukolom i služile uz otočki, prženi krumpir, malen, veličine rajčica, jer ni za njega nikada nije bilo vode.
Rokula, tako smo je naime zvali, rasla je na jednom kraju dvorišta, ali i ona, zbog suše nikada nije bila svilena i mekana, već malo tvrđa i gorča, koncentriranog okusa i mirisa. Zato su je miješali sa rajčicama, začinjali s gustim maslinovim uljem i dobro odležanom vinskom kvasinom, puštali da odstoji desetak minuta nakon čega se je spajala s rajčicama u svim okusima i mirisima.
Prevrćem danas rajčice na tržnici, uzalud tražim tragove nekadašnjih mirisa sunčanih, crvenih plodova. "Uzmite, domaće su", uvjeravaju nas prodavači. Čak i ne lažu, većina tih rajčica zaista je domaća, ma što to značilo. Međutim, sadnice dolaze uredno pakirane sa sjevera Europe, iz poljoprivredno najpoduzetnije zemlje svijeta - Nizozemske. Jeftine su, nema zafrkancije oko sjemena i klijanja, tvrde su i kompaktne, dugo traju i cjepljenjem su zaštićene od svega što bi ih moglo snaći u prirodi. Strašno je to što ti prodavači pa čak i proizvođači ne vide u tome ništa problematično, što ih nimalo ne muči misao da je zauvijek izgubljeno sjeme starih domaćih sorti. Naravno, da ne možemo protiv vremena, profita i globalizacije, ali naša kulturna neukost sastoji se u tome što mi nismo sačuvali stare, kvalitetne proizvode i poput Italije, Francuske, Grčke pa čak i Španjolske, nudili jedno i drugo. Cijene su različite, ali tzv. napredni svijet pravi razliku između samoposluge i delikatesne prodaje.
Tko je ikada mogao zamisliti da će onaj maleni vrt iza didine kuće, ispucale crvene zemlje i malih, toplih pomidora biti vrijednost, rijetkost i delikatesa.
:(Još nema komentara