Djetinjstvo i odrastanje

U bilo kojem trenutku, u bilo kojem vremenu, vremenu bola I patnje covjeku se cini da je ta, bas ta patnja koju tada prezivljava najveca I najteze izdrzljiva.  A tako je sa svakom patnjom, sa svime sto osjetimo po prvi put sto I ne mora da znaci da ce biti I sledece iste takve. Valjda je zivot skup svega necega  a najvise   patnje  koju doduse I  najteze prevazilazimo.  Stos je u  tome sto nije svaka patnja niti svaki  bol isti.  Nije isto  vrijeme u kojem se prozivljavaju a nismo isti ni mi. Nismo isti od onoga sto nam se nekada desilo I onoga sto nam se sada desava. Uvjek se cini da smo jaci a ustvari smo samo slabiji. Ili nam se pak samo ukazuju veci problem, dileme ili obaveze iz kojih I kad izadjemo mudriji I stariji opet nismo dovoljno mudri ili pak stari za ono drugo ni novo sto nas tek ocekuje. Pa se onda redovno zapitam dokle tako? Je li zivot skup obrta nakon kojih usledi mali predah ali nikada odmor ili pauza. Ili pak postoje ljudi koji su te srece ili nesrece a postoje I oni koji nisu to. Sta je onda bolje biti ili ne biti? Kad se naviknemo, kad se oformimo kao licnosti, ili uvjek ucimo nesto novo I nikada ne stajemo I ne prestajemo? Uvjek ucimo, uvjek se trudimo I onda kad stanemo pitamo se je li moglo I to bolje?

Da li je moguce pretrpeti sve te promjene, izvuci nesto dobro iz njih I nastaviti daljim putem? Sta je onda zivot ? Obilje plime I osjeke, bure I eksplozije? Pa ko na kraju izdrzi? Sta je onda recept za zivot, za srecu, za zivljenje? Zbog cega nije jednostavnije kao kad smo djeca bili pa je ceo svijet bio nas. Sve se vrtelo oko igre I igracaka, oko zabave I simpatija, oko spomenara I ucenja? Gdje je sve to ili gdje smo sad mi? Zurili smo da odrastemo ne znajuci sta ubrzavamo…Zurili smo da simpatija predje u momka a igracke u sminku, ucenje u fakultet a igre u zabavlajnje….a sta smo dobili? Dobili smo djetinjstvo koje je kratko trajalo I zrelost koja nam nije trebala tako rano. Ali samo da smo znali…ono ali uvjek postoji…da smo znali ne bi tako bili…mnoge stvari u zivotu ne bi takve bile, ali nismo znali…nismo znali dok nismo shvatili da vrijeme ne moze da se vrati, da smo tu gde jesmo I da povratka nema. Nema vise roditeljskog krila da se  ugnezdimo kad nam je najteze, nema vise babe I dede da nas maze I paze od zveri I cudovista iz djetinjstva koja su mnogo okrutnija I veca sada…nema vise nicega, postojimo samo mi I nase godine koje nam pokazuju I dokazuju ko smo, gde smo I sta smo….Jer sada su uloge obrnute…kada je ranije neko nama bio oslonac nismo ga htjeli, a sada kada smo mi sami sebi oslonac ne znamo sta cemo.