Ima jedna duga cesta koja vodi iz grada u selo, to je cesta puna uspomena koje bude veliku ljubav, radost, mir. Živjeti u gradu ima velike prednosti, možeš kupiti zvijezdasti anis, jesti u raw food restoranu, pogledati Aidu u kazalištu, predpremijeru filma u kinu, uključiti se u kiparsku grupu, plesati merenge, liječiti se akupunkturom.......Ali moje srce voli selo.
Siječanj; ako bi nas zima darovala snijegom, ja i moji rođaci napunili bi velike vreće slamom trčali s takvim uzbuđenjem što su nas brže noge nosile do vala i onda bi uz vrištanje od sreće spuštali se nizbrdo u valu, prtili se uzbrdo i tako satima veselili se sniježnom daru.
Veljača; zajedno sa sestričnama otišle bi u iste vale brati visibabe, znale smo svaki grabar i hrast i divile se svakoj visibabi, pjevale bi; visibaba mala zvoniti je stala, dindindin dondondon čujte mali zvon.
Ožujak: gdje je onaj cvjetak žuti što ga cijela šuma zna, gdje se skriva zašto šuti........brale bi jaglace i ljubičice i kiticama ljubičica darovale baku, mame i tete.
Travanj; veliko slavlje Uskrs, baka i djed pripremali tradicionalna jela,baka bi svim unucima pravila bigice i jajarice, naše mame su generalno očistili svojim roditeljima kuću i uredili imanje, posadili cvijeće, sjećam se didinih ovaca, pružila bih svoje ručice pune soli usnama njihovim. Sjećam se i psa Bobija i mačka Kembera i Pikerina, djed je bio više privržen mačkama i one su to osjetile a baka psima. Kad bi djed izbivao s imanja, baka bi razvezala psa koji bi ganjao mačke i lajao dugo ispod stabla, ali znao je pas biti vezan i kad bi djed vani hodao po imanju mačka bi ga pratila uz nogu puna sebe, dignute glave i repa prošla preko očiju psa a pas bi jadan cvilio no znao je da mora mirovati jer mačak ima zaštitu pored sebe, djeda. Uvijek smo uzimali kokama još topla jaja i nosili u kuću. Jutra su nam uvijek mirisala po kavi, uvijek se jeo kruh pofuren s vrućim mlijekom ili bijelom kavom i šećerom. Moj brat dan danas to doručkuje. Ja sam uvijek jela zavajon (tučeni žumanjak sa šećerom i tučenim bjeljanjkom). Nikad mi nitko nije spremio janjetinu kao moj djed Ugo, punio je nekom mješavinom svježeg i ovčjeg sira, grožđicama i jajem, pekao na ražnju i prelivao vodom i šećerom, nešto uistinu posebno, slatkasto slano i hrskavo. Veliki su brali šparuge i bljušte koje bismo jeli na fritu ili salatu, mi maleni smo brali jurice (poljski narcisi) maćuhice, kukovice, juriće, žutiće.
Svibanj; verati se po stablima trešanja, miris ciklame bi vukao u šumu sa prekrasnim ružičastim tepihom, u ponekom starom panju ostala bi kišnica kojom bi prali ruke i lice. Putevi su bili zemljani s mnogo manjih i većih plitkih rupa. Obožavala sam kišu, kiša bi napunila sve lokvice seoskih cesta. Često bih izula cipele i bosa gacala po blatu i smijala se dok mi je blato škakljalo kožicu između nožnih prstiju. Moja sestrična Maja često mi se znala pridružiti u mojim gluparijama, iza naše kamene kuće bila je najveća lokva, jednom smo se sve okupale u blatu, baka je izašla na put i ugledavši nas dvi rebe (tako nas je zvala iz milja) počela vikati; prasice grde pasajte vanke s tega blata!!! Bile smo nagrađene kupanjem u kadi što nam je pružilo opet veliki užitak, zamišljale bismo da smo na moru, da plivamo i ronimo, djed bi svatko toliko viknuo; ala šu finite, šparajte tu vodu ča porkibos pensate da je besplatna. Djed je inače bio poznat po uzrečicama; ugasi svitlo, za kega dela televizija, zapri vrata za kega grijemo....a bakina uzrečica je bila; daj mira!
U proljeće se sve sadilo, vječno bilo ne u vrtu nego u polju, svako polje imalo je svoje ime i svako polje je zahtjevalo rad. Sjećam se jednog jutra, trebalo je opet ići u polje kopati krompir, iako smo mi djeca dok su odrasli prošli pet raljki polja mi bi jadno okopali jedan. Tog lipanjskog jutra ja sam došla na ideju da ja i Maja ostanemo doma i igramo se do mile volje, ona se kao i uvijek složila sa mnom. Sakrile smo se u bakin ormar do prozora. Bilo je vrijeme za otići na polje i baka je zjapila iz svog glasa; Željana, Maja, Žeeeljanaaaaaaa, Majaaaaaaa, ja sam Maju i sebe pokrila robom u ormaru, srce je kucalo kao crkvena zvona, baka je pretresla svu kuću, ušla u svaku sobu, pogledala ispod svakog kreveta i otvorila svaki ormar, njena soba je bila zadnja i kako je ušla u nju i zjapila naša imena, otvorila je ormar do našega i već sam vidila scenarij kad nas vidi kako ćemo dobiti po nosu no nekim čudom baka je preskočila naš ormar i otišla dolje po stepenicama i dalje zjapeči. Djed je rekao baki kako se ne treba brinuti, polje i rad čeka tako su oni na traktoru otišli, baku se još dugo moglo čuti kako viče s velikom boli u srcu i brigom naša imena a nas dvije veselo smo izašle iz ormara i napravile carstvo na krovu jedne staje. Našoj mašti i kreativnosti nije bilo kraja. Moj prvi pokušaj kolača bio je u bakinoj kući, naše mame su uvijek pravile kolače, dan danas se sjećam tetinih M. bresaka, češkog kolača tete N., tuljci tete G., njihovih goblema i slatke utrke do savršenstva što god da su radile. Maja i ja imale smo možda 8 godina, ja sam imala neodoljivu želju da napravimo kolač, izmješale smo jaja i brašno u spavaćoj sobi na noćnom ormariću i čuvši zvuk nečijih koraka na škripavim drvenim podnicama, strah je preplavio naša tijela i mi smo glavom bez obzira izlile tu smjesu ispod krevete, a ostatak u ladicu noćnog ormarića, godinama su naše mame pokušale izčistiti tu zasušenu i zakorenu smjesu. Eto nas dvije dišpetljivice htjele smo pokazati dobru volju i oprati suđe dok su baka i jedna teta išle u grad u kupovinu. Baka u kuhinji nije imala vodu, vodu smo uvijek crpili iz zdenca (naša šterna). Zagrijale smo vodu u jednom loncu i napunile drugi lavor hladnom vodom za ispiranje. Nije bilo deterdženta pa smo došle na ideju da iskoristimo Plavi Radion, i tako smo isprljale suđe uvjerene kako radimo dobro djelo. Navečer kad bi išle spavati vječno smo se hohitale i prepričavale sve dogodovštine ili se žalile na naše stroge učiteljice (da vidiš tek kako je moja stroga....). Najljepše mi je bilo spavati s bakom, ona bi me snažno zagrlila i čini mi se da je bila toplija od samog sunca. Jednom nam je djed našao kornjaču i mi smo spavale s njom, kasnije smo je pustile u vrt i bile tužne što nam je pobjegla (a kako ne bi). Zečevi su bili pufasti i slatki ali nisu mogli podnijeti toliko silno i dugo maženje pa su znali i ugristi.
Ljeti bi brali mirišljave rajčice, mladi grašak, mahune, slanutak, vršili pšenicu, trčala bi bosa iza kombaja, divila sam se njegovoj veličini. Kukuruz bi brzo pobrali, baka bi nan dio skuhala, dio stavila u škrinju za maneštre, dio sušila i pekla nam kokice. Pšenicu i nešto malo kukuruza nosili bi u mlin (stari malin koji je danas zatvoren). Obožavala sam bakin kruh i njene male bigice. Sjećam se velikog blok kvasca umotanog u papir. Djed je obožavao gradski kruh i uvijek smo mu nedjeljom nosili. Djed je obožavao i svoje brajde (vinograd) i svoje vino i rakiju. Koliko uspomena iz njegove brajde Palače, jedna od ljepših je gradnja kuća od vinove loze i granja stabala, bratić Stanislav je u tome bio pravi majstor, znali smo i po dvije drvene kuće napravit za naše igre.
U rujnu bi u toj istoj Palači brali kreke (šljive), vinogradarske breskve, lješnjake. U listopadu bi baka brala gljive, pečurke, lisičarke, kuhali bi mirišljave dunje. Išla bi cijela rodbina u bošku (šumu) pripremiti drva za zimu, danas znam čuti taj zvuk pile i ne pili me nego naprosto vrati u mir šume.
U studenom je došlo na red mlado vino, pričalo bi se o prošloj berbi, o grožđu, o moštu, o pripremanju i nabijanju bačvi. Znali su baka i djed pjevati na tanko i debelo, moj ujac svirati mih a mi bi dječica stali u krug i plesali balun.
Došao bi brzo prosinac i kolinje, Božić i doček Nove godine, nevjerojatno kako bez obzira na niske temperature mom srcu je bilo toplo, jurili bi vani oko naše lone i starog oraha i igrali žmurice dugo u noć. Moji baka i djed su u meni posadili tako puno toga, beskonačno mnogo toga su mi nematerijalno dali, i to je pravo i jedino bogatstvo, uspomene, ljubav, radost, mir duboko usađeno u moj duh u moju dušu u moje tijelo....Ima jedna duga cesta koja vodi sve do sela, to je cesta mira i ljubavi....
:(Još nema komentara