Pileći paprikaš

       Te subote, sedamdeset i neke, kada se ova radnja događa, moja žena je odlučila da napravi nešto od domaćeg jela što bi Dalmatinci rekli domaće spize. Nije joj bilo lako skuhati nešto domaće jer se relativno mlada našla u svijetu (Berlinu), prije nego što je savladala kulinarska umijeća domaće kuhinje.  Subota je bila dan kada se mogla više posvetiti kuhanju, pa je tada  spremala domaća jela koja su se morala duže kuhati ili bolje reći lagano krčkati.

Danas je bio red na domaćem slavonskom pilećem paprikašu. Ništa posebno (do tada). Nakon zajednički obavljene kupovine, žena se dala u kuhinju a ja sam razvrstavajući poštu slušao glazbu te tako kratio vrijeme do ručka. Ubrzo se u dnevnu sobu uvukao miris prženog luka a sa mojom omiljenom glazbom iz zvučnika, počeo se miješati zvuk iz kuhinje, koji je nedvojbeno davao do znanja da se to piletina javlja cvrčanjem, nakon što je poljubila vruće ulje.

        Znao sam da ručak neće biti skoro gotov, pa sam odlučio još nazvati prijatelja Gerharda. Gerhard je bio po zanimanju liječnik i imao je privatnu ambulantu.  Upoznali smo se i sprijateljili prilikom radova na rekonsrukciji njegove kuće. On je trebao poslije ručka doći po mene te da kod njega nešto zajednički napravimo. Nakon što smo se dogovorili što će mo raditi, rekao mi je da će danas doći po mene nešto ranije nego što smo se jučer dogovorili.

        Rekao sam ženi da će Gerhard doći prije nego što smo planirali te da požuri malo sa ručkom, iako sam znao da se tu nema više što požurivati jer pileći paprikaš mora dobro ukuhati a ako se još prave i žličnjaci onda to još malo duže traje. Dobro, onda neću praviti žličnjake pa ćeš još moći u miru ručati, zaključi zena.

         Napokon  je ručak bio gotov i tek što smo počeli jesti oglasilo se zvono. Gerhard je već stigao. Pozvao sam ga unutra objasnjivši mu da upravo ručam te da nam se i on pridruži. Ušao je u stan te smo sjeli u kuhinju, gdje se na stolu pušio lonac sa tek skuhanim pilećim paprikašom. Žena je odmah postavila još jedan tanjur i pribor za jelo te mu ponudila da sa nama ruča.

       Gerhard je gledajući načas u lonac  a načas u nas dvoje, pokušao objasniti da je došao ranije po mene kako bi kod njega ručali, jer je njegova žena skuhala ručak za nas. Ubjeđujući ga da je ovdje ručak već na stolu, te da ovdje najprije ručamo a onda, ako nam je volja i budemo još mogli jesti ručat će mo i kod njega.

Kada sam pomislio da sam ga uvjerio, zapitao je: „A što ima za ručak?“

       Nakon što sam mu objasnio da se radi o jelu koje se kod nas kuha od piletine i da se zove pileći paprikaš, odmah je bez razmisljanja rekao da on jede samo pečenu piletinu i to onu koja se peče u Wienerwald – u. Tako se zvao ugostiteljski lanac koji je bio poznat po pečenim pilićima na raznju.

       Kako nisam htio biti dosadan odustao sam od daljnjeg nuđenja.

Ostao je sjediti za stolom čekajući da ja završim sa jelom. Tišinu koja je nastala dok smo mi jeli, prekinuo je Gerhard kada se odlučio da će ipak probati taj paprikaš,  rekavši da se predomislio i da će  nam praviti društvo.

      Grabilicom je uzeo veoma malo i stavio na tanjur. Vidjelo se da nije naviknut grabiti ovakve vrste jela.  Treba znati izvaditi pileći paprikaš da na tanjuru imaš ono što ti odgovara i što voliš. Netko voli više juhe netko krompira, a i meso možeš izabrati;  batak, zabatak, krilca, vrat ili pak bijelo meso. Na sve to Gerhard u prvom mahu nije obraćao pažnju jer nije znao o kakvom se jelu zapravo radi.

      Kada se odlučio da još jednom zagrabi, nakon što je odmjeravajući okus pojeo izvađeno, nagnuo se nad lonac i sada već znalački potražio u loncu ono, što bi ga moglo zadovoljiti. Izvadi on punu grabilicu i pogledavajući u nas nastavi jesti. Ja ga podsjetim da kuša i salatu od zelja, koja je stajala još netaknuta, te da ako želi može uzeti i kruha. Kruh je glatko odbio ali je odmah počeo jesti salatu.

       Nastavili smo jesti a ja da bi Gerhardu dao više vremena za jelo, izvadio sam još jednom u tanjur i polakše jeo. I Gerhard je sve češće zavirivao u lonac grabeći znalački, rekao bih sada već uživajući u pilećem paprikašu sa salatom od zelja. Vidjevši kako ja uzimam batak u ruku, brzo je i on prionuo, podsjećajući nas da se piletina može jesti i prstima.

      Jeli smo, jeli i pojeli sve što je bilo u loncu.

      E sada možemo k tebi rekao sam Gerhardu, pa ako smo još gladni, ručat će mo i kod tebe. Da Giro, (tako me je on zvao), jest će mo i kod mene ali ovako kako smo ovdje jeli, teško da će se ikada ponoviti. Nije štedio riječi hvale kuharici i nije skrivao iznenađenje kako ponekad naoko jednostavna jela imaju poseban i nenadmašan okus. (Što bi tek bilo da su još ukuhani i zličnjaci). Pričao nam je da svaki dan u podnevnoj pauzi ide na ručak u razne restorane, te da je puno puta jeo i u jugoslavenskim restoranima ali ovakvo jelo i ovako ukusno, još nikada nije jeo.

      Ovakvu ocjenu pilećem paprikašu teško da je moja žena mogla i sanjati jer je bila početnik u kuhanju a Gerhard iskusni sladokusac.

     Izašli smo iz stana i uputili se k njegovom automobilu. Počeo je padati snijeg, prvi ove zime. Iznenada mi pade napamet. Možda je i ovo hladno vrijeme utjecalo na okus pilećeg paprikaša, jer sam ga ja kao dijete uvijek rado jeo onako vrućeg u hladne zimske dane  -  da se sve pušilo.

     Poslije se Gerhard često sjećao i svima pričao o velikom loncu na sred stola, sa pilećim paprikašom i nas troje kako jedemo…. i jedemo…. sve dok nismo ispraznili lonac.

      I ja se često sjetim Gerharda i ne samo kada jedem pileći paprikaš, te mu ovu istinitu priču u kojoj je i on dobrano sudjelovao posvećujem.

Ciril Uzelac,  Studeni 2012