Upoznaj sebe..

Osnovna škola, puno se toga mijenja, razvija se karakter, znam šta volim, a šta ne volim.. Imam 10 najboljih prijateljica, najbolja učenica u razredu... S vremena na vrijeme napravim čupavce s mamom.. Postala sam "bitna" pubertet me "puk'o"... Brate mili, ne daj Bože više nikad..

Srednja škola... Treba upisat nešto, ja bi kuhare, al' šteta odlična učenica da ide u trogodišnju školu, ajd ti Luco u gimnaziju.. Ne svidja se meni gimnazija, odem ja ipak u ekonomsku.. Ponekad napravim neki kolačić nedjeljom čisto eto mama mi naredila.. 

Završi se i srednja škola, treba počet radit.. Zaposlim se ja u fast foodu, nema tu neke kuhinje, nekog izmišljanja, ali ajde.. Ljubav prema kuhanju se ponovno javlja. Naruče ljudi hamburger, a ja kontam kako da dekoriram sa salatom i umacima. Vidim ja nešto nije kako je prije bilo, promjene se dešavaju, javlja se ona mala 'arambaša što je prije samo u kuhinju htjela.. 

Posla više nema.. Šta ću sad?! Zove teta da idem u Švicarsku čuvat bebu, ajde, može, očajna sam.. Nema se novca, čuvat ću i bebu ako treba.. 6 mjeseci života pod tuđim krovom, nije lako, kuhaj, peri, čisti, odgajaj dijete... Nije to to...

Vratim se kući i nedugo nakon toga dobijem ponudu da čuvam 3 djece u Madridu.. Madrid, Španjolska, španjolski jezik, španjolska kuhinja, ajmee, možeee idem!!

Madrid je nešto najbolje što mi se dogodilo.. Različiti ljudi, jezik, kultura, sve ono što je meni trebalo.. Upoznala sam prijatelje, ljude bez kojih ne bih mogla zamisliti nastavit život. Ljude koji su cijenili moju kuhinju, moje "brlje" i koji su radovali večeri kod Luce.. Bilo je stvarno divno, upisala sam tečaj španjolske kuhinje, naučila svašta, podijelila svoje recepte.. Razvila se kao kuharica.. Počela eksperimentirati, ponositi se svojim jelima, počela sam pjevušiti dok kuham.. Vratila se ljubav prema kuhanju, probudilo se ono dijete koje je jedva čekalo da baka dopusti da promiješa umak..

Svako od nas treba pronaći ono dijete  u sebi, treba raditi na ostvarenju svojih ciljeva i želja.. Ne trebamo dozvoliti da nas sputava ono "šta će selo reć'?!". Koje selo? Treba uživati u stvarima koje radimo.. Otputovati, promjeniti sredinu, pronaći sebe.. Raditi stvari koje volimo.. Ne dozvoliti da na nas utječu negativni komentari, odgovoriti svima s osmijehom. Jedino tako ćemo dalje biti sretni i zadovoljni kao onda kad smo bili djeca. Teško jest, nema svako mogućnosti otputovati, ali svako od nas ima mogućnost da ne dozvoli da ga loša sredina i negativni ljudi sputavaju u onome što voli i želi raditi. Ako voliš kuhat - kuhaj, podjeli to sa drugima. Zagoret će - bacit ćeš.. Neslano je - posoli.. Preslatko je - tako treba bit.

Sve šta radimo trebamo raditi s guštom. Život će na nas baciti kamaru problema i poteškoća, sve se može riješiti, daj Bože zdravlja, a rješavanje je lakše ako ti kuća 3 dana miriše na dinstani luk i kuhanu sarmu, jedeš, živ si, dijeliš sarmu s obitelji.. 

Sad sam se vratila u svoje rodno mjesto.. Dvije godine života provedene u Madridu su me totalno promjenile.. Ljudi se pitaju zašto sam se vratila? I ja se ponekad pitam "pa šta mi bijaše?".. Ali nakon svakog tog mog pitanja sjetim se da je ovdje sve počelo, kod kuće sam prvo jaje ispekla, kod kuće sam razvila prvu pitu.. Kod kuće su mi sestre koje jedva čekaju da napravim ljuti grah, tata koji jedva čeka da napravim burek, mama koja jedva čeka da skuham kupus, kolege koji se raduju mojim kiflicama, prijateljice koje uživaju u keksima uz kavu.. To mi je dosta, više mi ne treba..

Otputovala sam, upoznala sam sebe, svidjam se sama sebi, moj cilj je ispunjen. Sad kuham, radim, smijem se, pjevam, pijem kavu, pišem članak kojeg možda neće nitko pročitati, ali evo tko god ga pročita neka me malo upozna, neka ignorira moje pravopisne greške 🙂 i neka radi na tome da upozna sebe i da se ne sikira kad mu iskipi mlijeko po šporetu. Kuhajte ljudi, volite ono što radite i nadjite vremena za sebe.