Lopta se ponekad odbije u dobru stranu a ponekad u krivu. No ne možemo je mjenjati, kao ni naše živote...
Prije nekoliko godina mrzila sam kuhinju. Kad god bi me majka zvala da joj pomognem nešto u kuhinji,pravila sam se više ludom nego gluhom... Spletom okolnosti bila sam prisiljena ući u kuhinju i radit doručak,ručak,večeru.Ispočetka su to bila samo gotova jela koja sam ugrijala. S vremenom ( ludi dani puberteta su u cvatu ) sam samo u kuhinji pronalazila svoj mir i osjećala se dobro,ispunjeno i zadovoljna rezultatima. Pošto sam znatiželjna i vrckava osoba,mojim pitanjima nije bilo kraja ( sažaljevam svoju kumicu koja me trpila tih mjeseci ). Ona mi je pomogla sa savjetima i nikad me nije sprječavala iako je znala da neki sastojici nejdu zajedno pustila me da sama odredim svoj okus. Ja se držim onog : "Šta ne probaš ne možeš znat kakvo je ." Tako da sam sve uvijek isprobala i iskombinirala. Danas, sa nepune 22 godine mogu reć da znam nahranit ljude. Neki će to možda iskritizirat,neki pohvalit, ali ja znam koliko sreće je neki jednostavan kolač izmamio na lica moje obitelji, na lice mog Denisa, na lica mojih prijatelja i neću odustat da ih iznenadim sa svojom šašavom kuhinjom jer ponekad osmijeh znači tisuću riječi :)
:(Još nema komentara