Moj profil
Voće na tanjuru i oko njega
Voće na tanjuru i oko njega

Voće na tanjuru i oko njega

Voće je zrelo reproduktivno tijelo biljaka sjemenjača, pogotovo onih koje imaju svježe plodove. Plod koji je stvoren s namjerom da privuče kako bi se biljka što više proširila.

Što je povrće, a što voće? Nije lako odgovoriti, ali ipak svi nekako znamo. Subjektivan pojam koji je više baziran na prešutnom dogovoru nego na znanstvenoj klasifikaciji.

Samo procesom dozrijevanja voće stvara svoj karakterističan miris, okus i boju koja se mijenja od zelene prema žutoj ili crvenoj.

Voće je zrelo reproduktivno tijelo biljaka sjemenjača, pogotovo onih koje imaju svježe plodove - kaže enciklopedija. Sadrži neznatno proteina i masnoća, 3% ugljikohidrata kod lubenice do 25% kod banane. Izvor je vitamina. Male je energetske vrijednosti s velikim sadržajem vode.

Povrće mogu biti dijelovi biljaka koji su ili blagog, jednostavnog okusa (list, stabljika, korijen) ili snažnog, kao luk, češnjak ili kupusnjače. Općenito je uvriježeno za povrće da nije slatko za razliku od voća. Povrće uglavnom kuhamo, jer tako postaje ukusnije i mekanije. Lakše za jesti.

Voće je redovito plod, koji je stvoren s namjerom da privuče kako bi se biljka što više proširila. Zato je tu i slasna kombinacija šećera i kiselina, mekoća, atraktivna boja, ugodan okus. I sve to sirovo bez pol muke.

Voće od sve naše hrane ima jednu potpuno jedinstvenu karakteristiku: dozrijevanje. Mlado je povrće i meso mladih životinja obično mekše i primamljivije te zato i više traženo. Kod voća je obrnuto. Voće mora dozrijeti. Voće mora prijeći put od gotovo nejestivog, do sočnog i ukusnog. Ako neko voće i upotrebljavamo nezrelo, onda ga koristimo - kao povrće. Kuhamo ga, kiselimo ili već na neki drugi način prerađujemo. Samim procesom dozrijevanja voće stvara svoj karakterističan miris, okus i boju. Boja se mijenja od zelene prema žutoj ili crvenoj, miris se pojačava, sve je mekše i ukusnije. Priprema je to za kraj života, za truljenje, a nama za gozbu. Ako ne zakasnimo.

A čemu služe taj miris, okus i boja? Naravno, da nas i ostale životinje privuče poput magneta i natjera nas da voće pojedemo i tako raširimo njegove sjemenke.

Nijedno voće neće biti ukusnije od onog koje smo, kao mali, krali susjedima. Voća ima posvuda samo ga treba pronaći. I usred grada nalazili smo i maline i jagode, trešnje i šljive! Preskakali smo ograde, bježali pred psima i "zlim" ljudima, a onda bi nam kod kuće govorili da ćemo od nezrelog voća dobiti "grižu". To je bila nekakva mitska, strašna boleština koja bi trebala zaustaviti gurmane u razvoju. Nikad nitko nije dobio tu "grižu". Tko zna postoji li uopće?!.

P.S. - voćna digresija.

Na uskomešanoj sceni prehrambenih pokreta pojavili su se i "frutarijanci". Oni jedu samo voće i razne bobice, rekli bismo plodove. Sve se jede većinom sirovo. Za voće govore da želi biti pojedeno kako bi se sjemenke proširile, ali ubrati salatu ili korijen mrkve, to je već ubojstvo s predumišljajem. Jedu krastavce, rajčicu, paprike i patlidžane, ali i grah, grašak i leću. Dopuštene su i žitarice. Doduše nije mi jasno zašto je grijeh "ubiti" mrkvu, a nije grijeh samljeti zrno riže koje bi željelo biti posijano i željelo rasti na zelenim terasastim poljima.

"Frutarijanci" kažu da su prednosti njihove prehrane: malo kuhanja, što znači malu potrošnju energije, osjećate se čišće i snažnije, nema začepljenja arterija, a uza sve to, ne nanosite bol ili smrt biljkama. I među njima ima "zagriženih". "Frutarijanski tvrdolinijaši" jedu samo voće i bobice i to isključivo sirove. Kažu da malo dijete pred stolom razne hrane, uvijek izabere sočno, slatko voće (moj bi Martin, recimo, redovito izabrao slaninu). Svaka im čast!

:(Još nema komentara

Budi prva/i, podijeli svoje mišljenje o slici i pomozi nekome u odabiru savršenog jela.