Da li je Hrvatska šovinistička zemlja? Ili mi se to samo čini....

Znam, 8. mart je prošao... Ili vam 8. ožujak, ako vam je draže... Neznam da li ste slavile, ja nisam posebno slavila , ali svakako poštujem taj datum kao datum borbe žena za ravnopravnost. Netrebaju meni drugi reć da trebam tog 8.3. slaviti to što sam se rodila kao žensko. To što je tatin spermij sa x kromosomom bio brži i jači, pa sam eto nastala ja... Ne, po meni je i to šovinizam 😁 Al ja sam čudna.... Jer onda i muškarci zaslužuju svoj dan... I zašto ga nebi slavili? Pa im mi žene darivale cvijeće, il pivo, il ljute umake, kako tko voli.... Za njihov dan... Ali da, 8.mart je za mene dan kada se žene moraju glasnije borit za svoja prava....

Naš mali vrtić je ove godine odlučio posvetiti nešto više vremena ženama u današnjem svijetu. Pa tako svaki dan, prošli i ovaj tjedan, dođe jedna "posebna" žena u vrtić. Tete su odabrale mahom žene koje se bave "muškim" poslovima. Pa su tako bile i policajka, nogometašica, vojnikinja, budu vatrogaskinje i tako... Neznam cijeli popis 😁 Jer žele pokazat djeci da se možemo svi baviti onime što volimo, bez obzira na to što nam kažu-to nije za tebe, ti si žensko. Sad bi trebale napravit i neku paralelu, pa pozvat i muške koji se bave tipično ženskim poslovima, npr. frizer, kozmetičar, kuhar, medicinski tehničar.... Ali, vratimo se na temu....

Recimo, ja sam rođena u tipičnom malom Zagorskom selu. Imam i mlađu sestru... Daklem, moji su imali nas dvije ženske... Sad tek vidim da nas nisu odgajali kao dvije curice, djevojke, žene. Odgajali su nas kao dvije individualne osobe. Mama nas nije pretjerano gurala u kuhinju, vjerojatno jer ni ona sama nema živaca za svakodnevno kuhanje. jer je i njoj to bilo nametnuto kao ženi. Niti nas davila s urednošću, pedantnošću, cici mici izgledom, lickanjima, frizurama i tako. jer je ona po prirodi praktična... I da, ni moje cure nebudu nosile štikle do punoljetnosti nit one prekratke jakne, da im se bubrezi vide 😁 Ne iz praktičnosti, nek iz zdravstvenih razloga hahahah.... Tata nas je s druge strane uvijek gurao kad je nešto šrafio, pilio, rezao, da mu pomognemo. jer smo mogle, imale smo vremena, a i bilo je zabavno. Zašto recimo nije udarna bušilica za ženu? haahahaha 

Naučile smo sve po malo, malo kuhat, malo brinut o kući i tako.... Izabale smo univerzalna zanimanja. Na kraju se ispostavilo da nismo. Ja sam trenutno jedina žena koja surađuje sa jednim centrom. Svi su privatnici, pa tako i moj poslodavac. Al ja sam žena. Svi su me barem jednom odmjerili sa zadrškom. Od onih kojima radim, do onih koji mi daju posao, ili mojih takozvanih kolega. Radim nešto više od 10 godina ovu struku, u međuvremenu sam završila i studij. Kakav, takav, ali u struci. Najčešće sam se susretala sa pitanjima klijenata, sve redom muških, a bilo je i nešto žena- da li ću ja to moći. Onda su se popravili, pa pitali da li ću to znati napraviti... Pa im je bilo neugodno na postavljenom pitanju, pa su informativno pitali koliko dugo radim i da li se još školujem... Kasnije sam se sretala s ljudima koji su me pitali prvo koliko sam stara. Kad sam krenula sa 20 i nešto godina, odmah je bilo ono hh... Dvije godine prije nego sam napunila 30, počela sam govorit da imam 30. To je ljudima počelo ulijevati sigurnost. Da li sam i sama pridonjela predrasudama?! Da li sam sama sebe s time ponizila? Možda.... Neznam.... Čovjek (s time mislim i na sebe i na mlade kolege, bilo muške i ženske), pokuša na čim kraći način steći s klijentom nekakav pozitivan kontakt i povjerenje. Da li je taj moj postupak bio opravdan? Neznam.... Možda sam išla linijom manjeg otpora. Jednostavno, situcije u kojima sam se nalazila, a zna se i sad desiti, bile u poražavajuće. Za mene kao osobu, ženu, obrazovanu, kvalitetnu, pristupačnu i ozbiljnu stručnjakinju u svom poslu. Riječi i postupci daleko duže i više bole od nekih fizičkih kontakata. I s tim sam se sretala 😁 Rijetko na svu sreću, al ima svakakvih ljudi. Al oni su samo klijenti, radiš za njih, vidiš ih jedno vrijeme i onda jedan duži period ne...

Najgorje je sa kolegama. Muškim kolegama.... Kad mi vele-kaj nisi mogla počistit, ti si žensko... Isusek, dođe mi da bi se potukla. Stvarno potukla! Jer, ako svaki čisti za sobom, ja očistim za sobom, a ne za svima. I da, ako očistim i ono od prije, ne znači da sam čistačica, ali isto tako to ne znači da ću naglašavati kako sam napravila dobro djelo. Jer nisam. Moji kolege to obično naglase. Isto kako se prvo ja nađem na meti kada nešto ostane nepočišćeno, sigurno ja nisam počistila.. Ili nisam počistila dobro. Jednom sam pukla i rekla da nek mi ispostavi račun za čišćenje kad očisti zanmom, kad ja već neznam... Nebitno. Ima puno sitacija ovakvih nebitih. Najgorje su one kad me na stručnoj osnovi idu vrijeđat. Jer nešto nisam dobro napravila. Bez brige dečki, ja vidim kad nešto dobro ne napravim, probam to ispraviti. Ako neide, radim ponovo. Ne želim uvjeriti cijeli svijet da je to tako dobro i da to tako mora biti. Jer znamo da nesmije biti tako. I pitam za savjet. Nitko se nije rodio da je popio pamet cijelog svijeta. I opet me blate, jer ja bi to trebala znati! Rijetko tko mi ponudi pomoć u tom smislu. Al, čovjek se navikne. Navikneš se biti autsajder. Zašto? Jer je to lakše! I da, i to je porazno. Jer mi same pridonosimo tome što nas ti kolege guraju u stranu, a ne suprotstavljamo se. Marginaliziraju nas. Jer kao, nismo dovoljno dobre. A zašto? Jer nemamo y kromosom? Jer imamo menstrualni ciklus, pa nam hormoni divlaju?! Jer smo manje, sitnije, jer previše razmišljamo, kombiniramo? Nije mi jasno....

U mnogo čemu se sa svojim ocem ne slažem. I on ima nekih staromodnih, čak zadrtih razmišljanja. Ali, mene i sestru je odgojio kao osobe, a ne kao cure. Odgojio nas je da budemo što želimo, a ne ono što nam društvo nalaže da budemo samo zato jer smo žene.

Pitam se sada, da li će meni biti teže moju djecu odgojiti, nego što je bilo mojima prije 30. godina... Jer nešto mi govori da naša Hrvatska nije išla naprijed. Čak nije ni stala. Išla je unatrag... Na faksu od 17 studenata, 6-ero je bilo muških. Ostale smo bile žene. I dalje mi pričaju da to nije posao za ženu.... I dalje se lome koplja oko toga da li je žena dovoljno sposobna biti recimo vatrogaskinja u operativi (to znači da ide na požare), isto kako je čudno da bude automehaničarka ili soboslikarica ili nedaj bože montažerka suhe gradnje. Zašto? Jer im je to u glavi... Najgorje je to što mislim da je to tako na razini zemlje. Političari mogu pričat što hoće, čak je i političarki u Saboru manje nego prošlih mandata. Imali su ih čak i na listama manje. Jer nas i oni marginaliziraju. Vele da nema interesa. Imalo bi. Imalo bi, da pokušaju promijeniti svijest ljudi. Ali, živimo u vrijeme kad se vjeruje da je žena stvorena od Adamovog rebra, kriva za prvi grijeh, stvorena da "čovjeku" bude dobra i pokorna supruga, rađa djecu i šuti. Živimo u svijetu gdje jedna političarka veli da nije do nje da sudi o tome kad muž tuče ženu, pa ga ova prijavi. Da je to obiteljska stvar, a ne javna, čak je ženu osudila zbog prijave. Žena je ženi najgorji neprijatelj. Pa onda još jedna političarka ide govoriti da je to izvučeno iz konteksta, a ona je prvo dečka pitala dal bi se bavila politikom. Živimo u svijetu gdje ljudi misle da je Zemlja ravna ploča, gdje žele zabraniti pobačaj (da se razumije, ja sam protiv abortusa, ali nemogu i nesmijem drugome suditi zbog toga),gdje se spaljuju slikovnice, gdje se zabranjuje spolni odgoj, gdje se smanjuju radnička prava, prava žena, zdravstvena prava....

Živimo u svijetu gdje su "selebritiji" ljudi iz Big Bradera, gdje je pojam umjetnosti Lidija Bačić (svaka čast ženi kak pjeva i izgleda, al se prodala jer se to tražilo od nje) i slične njoj. Gdje ni jedna djevojčica ne želi biti neka kompjuterašica iz serije nego ona super zgodna curica koja niš ne radi. Al je zgodna, ima lijepu frizuru! I da, sve smo mi to sami krivi i sami smo doveli u pitanje položaj žene u društvu! Jer se nismo digle, nismo bile glasne, jer čekamo da to netko drugi bude umjesto nas.

Sram me je jer sam i sama doprinjela šovinizmu u našoj zemlji. Jer kad sam se javila, bila sam frigidna feministkinja. A moj muž papučar... I radije ću bit femninistkinja nego i dalje živjet u takvome svijetu.

Za našu djecu, kćeri i za buduće naraštaje....