Moj profil

Starinske vanilice

21
Starinske vanilice

Vanilice nisu vanilice bez domaćeg pekmeza od kajsija i "oblaka" od prah šećera. 

U nekadašnja, volimo reći, „stara vremena“, iako nisu bila tako davno, u obiteljima, osobito na salašima, većina poslova kao što su rad na zemlji, građevinski radovi, ali i oni kućanski kao što je svinjokolja, kuhanje veće količine pekmeza ili paradajza, ostavljanje „dunca“ (kompota) i razni drugi poslovi, radila se skupa. Bila je to prilika da se rodbina i prijatelji okupe, a poslovi podijele. Domaćice danas uglavnom same kuhaju pekmez, a većina ne radi čak ni to već ih kupuje gotove kao i kompote, kisele krastavce, papriku i svu ostalu zimnicu. Međutim, ništa ne može zamijeniti miris ni okus domaće spravljenog „dunca“ od brisaka (breskvi), koji se kao putar topi u ustima dok vani pada snijeg. Ništa ne može zamijeniti osjećaj nestrpljenja dok od kolovoza do prosinca čekamo da otvorimo prvu teglu zimnice. Rekli bismo da je „običaj“ zajedničkog kuhanja i raznih drugih poslova daleko iza nas. Sve su rjeđe i takozvane „mobe“ na kojima su se na primjer, kada se kuća gradi, okupljali majstori ali i vlasnik buduće kuće i njegovi prijatelji koji su također pomagali besplatno ili na principu uzajamnosti. Jedne takve mobe se i sama sjećam kad se gradila kuća u kojoj sam živjela s roditeljima. Ti su mi događaji i druženja ostali duboko urezani u sjećanje, iako sam tada imala samo šest godina. Čovjek današnjice uglavnom više voli biti gost nego besplatni radnik i pomoćnik.

Za one koji još pamte „mobe“: U moru instant ništavila gdje je sve (polu)gotovo, na gumb, kupi, smućkaj, protresi, ugrij, podgrij i stavi na stol, kao paslika se pred očima pojavljuje žena, mlađa ili starija, iz čije se kuhinje ili dvorišta širi miris kuhanih kajsija ili crnih šljiva. Miris djetinjstva. Sjećanje na krišom umočen prst u teglu i radost zbog toga. I jedna mala crna ili žuta točkica u kutu usana koja te izdaje. Od mnoštva naizgled običnih uspomena i poslova, ostala su sjećanja i žal za zajedništvom oko kotla svježe kuhanog pekmeza.

I zato su ove vanilice za sve one koji čuvaju stare recepte i koji vole okus domaćeg pekmeza od kajsija i vanilice koje s njim ljube.

Vanilice nisu vanilice bez domaćeg pekmeza od kajsija i "oblaka" od prah šećera. 

U nekadašnja, volimo reći, „stara vremena“, iako nisu bila tako davno, u obiteljima, osobito na salašima, većina poslova kao što su rad na zemlji, građevinski radovi, ali i oni kućanski kao što je svinjokolja, kuhanje veće količine pekmeza ili paradajza, ostavljanje „dunca“ (kompota) i razni drugi poslovi, radila se skupa. Bila je to prilika da se rodbina i prijatelji okupe, a poslovi podijele. Domaćice danas uglavnom same kuhaju pekmez, a većina ne radi čak ni to već ih kupuje gotove kao i kompote, kisele krastavce, papriku i svu ostalu zimnicu. Međutim, ništa ne može zamijeniti miris ni okus domaće spravljenog „dunca“ od brisaka (breskvi), koji se kao putar topi u ustima dok vani pada snijeg. Ništa ne može zamijeniti osjećaj nestrpljenja dok od kolovoza do prosinca čekamo da otvorimo prvu teglu zimnice. Rekli bismo da je „običaj“ zajedničkog kuhanja i raznih drugih poslova daleko iza nas. Sve su rjeđe i takozvane „mobe“ na kojima su se na primjer, kada se kuća gradi, okupljali majstori ali i vlasnik buduće kuće i njegovi prijatelji koji su također pomagali besplatno ili na principu uzajamnosti. Jedne takve mobe se i sama sjećam kad se gradila kuća u kojoj sam živjela s roditeljima. Ti su mi događaji i druženja ostali duboko urezani u sjećanje, iako sam tada imala samo šest godina. Čovjek današnjice uglavnom više voli biti gost nego besplatni radnik i pomoćnik.

Za one koji još pamte „mobe“: U moru instant ništavila gdje je sve (polu)gotovo, na gumb, kupi, smućkaj, protresi, ugrij, podgrij i stavi na stol, kao paslika se pred očima pojavljuje žena, mlađa ili starija, iz čije se kuhinje ili dvorišta širi miris kuhanih kajsija ili crnih šljiva. Miris djetinjstva. Sjećanje na krišom umočen prst u teglu i radost zbog toga. I jedna mala crna ili žuta točkica u kutu usana koja te izdaje. Od mnoštva naizgled običnih uspomena i poslova, ostala su sjećanja i žal za zajedništvom oko kotla svježe kuhanog pekmeza.

I zato su ove vanilice za sve one koji čuvaju stare recepte i koji vole okus domaćeg pekmeza od kajsija i vanilice koje s njim ljube.

Sastojci

Za tijesto
250 gr brašna
100 gr masti
Potrebno je još
šećer u prahu za uvaljati vanilice
pekmez od kajsija (po mogućnosti domaći)

Priprema

1.

Od svih sastojaka rukama zamijesiti glatko tijesto.

2.

Tijesto ostaviti na pola sata do sat vremena u hladnjak (zamotati u elastičnu prozirnu foliju).

3.

Razviti tijesto na debljinu 3-5 mm i vaditi modlicom manje vanilice.

4.

Vanilice staviti peći u pećnicu zagrijanu na 180 stupnjeva.

5.

Peći ih oko 7 minuta (ovisi o jačini pećnice), trebaju ostati svijetle.

6.

Prohlađene vanilice spajati pekmezom od kajsije.

7.

Vanilice na kraju uvaljati u prah šećer.

8.

Uživati s dragim ljudima! Ili ih jednostavno darovati! 

  • Stari recepti(1)
  • Keksi-domaci(1)
  • Starinske-vanilice-klarica33(1)
  • Starinski-recepti(1)
  • Starinski kolaći(1)
  • Vanilice(1)
  • Vanilin-secer(1)
  • Vanilice-san(1)
  • Pekmez-od-kajsija(1)

4

Draga  slažem se s Vama... Ja nikada nisam slušala te savjete o tome kako mast nije zdrava, već sam koristila isključivo maslac, mast i maslinovo ulje, a margarin i ostale "derivate" izbjegavala u širokom luku. Starinski recepti su dokaz šta je zapravo najbolje. Veeeliki pozdrav!

Do sada su svi govorili mast nije dobra a prhka tijesta najbolja sa njom kao i kiflice ,jako ljepe su a vjerujem i fine,

Hvala . Definitivno su uvijek najbolji starinski recepti iz bilježnica naših baka ili majki.

Kako je tebi ispao recept?

Poslikaj i pohvali se! :)

Još recepata za ovo jelo

Domaći keksi
Mema

Domaći keksi