Živim negdje između ravnice i Medvednice, u zelenilu  gdje je  jedne strane pogled na nebodere  bučnog Zagreba, s druge strane pogled na tajanstveni grad Medvedgrad.

U blizini su šume i šumski puteljci, gdje je nekad, tako se pričalo i prenosilo generacijama,  zajedno sa svojim slugama na crnom konju jahala zla Crna kraljica sa zlokobnim crnim gavranom  na ramenu. Zapravo, tvrdila je moja baka da to čini i danas za vrijeme olujnih noći kad se iz zmijske kraljice, koja čuva blago, pretvara u prelijepu ženu crne ćudi. Dojuriti će zrakom ili dojahati, zmijama naoružana: žuta joj je guja bič, a uzda zmija ljuta . Njeni prateći duhovi-konjanici spuštaju se na ljude zalutale u šumi, a Crna Kraljica sebi odabire žrtvu i zajaši joj na leđa. Zbog tih bakinih priča i starih legendi u šumu odlazimo samo danju, a navečer radije napravimo neku finu večericu sa stranica Coolke pa cijela porodica sjedne oko stola na terasi  I sluša šum drveća s obližnjih proplanaka.  Bolje da djeca papaju nego da u sumrak lunjaju po šumi.

Moram priznati da nikad nisam čula topot konja, no tko zna! Opreza nikad dosta!